Ispovijesti jedne pice

Marija Bušljeta Skender

Dio 5. –  Dan Spoznaje

Teškim koracima sam hodala prema odjelu za bolničko liječenje, bila sam manja od makovog zrna.

Kao preplašeno dijete, nisam se nimalo osjećala onom snažnom ženom od prije mjesec dana koja je imala energiju za osvojit cijeli svijet.

Dok sam čekala da me smjeste, bez obzira na moje stanje uma primijetila sam da je odjel odisao toplinom, jednom toplom „pinky“ bojom, bio je novouređen i lijep, taman da se ženama koje će doći pruži osjećaj sigurnosti i mira. 

Bila sam prva na odjelu i dobila sam zadnju sobu na kraju hodnika, sjećam se da su u sobi bila dva kreveta i ja sam odabrala da moj bude do prozora. Sjela sam se na krevet i tupo promatrala oko sebe. Nisam ništa mislila, samo sam bila prestrašena i koliko god sam se trudila biti hrabra, suze su povremeno klizile niz obraz.

Znala sam da će sigurno biti neka operacija, ali nisam znala koja. Sve ove dane nalazi biopsije nisu stizali, a ja nisam imala odgovora. 

Ne mogu opisati riječima taj osjećaj neizvjesnosti, iako bi trebala biti pozitivna ja to nikako nisam mogla biti, sve te vuče u ponor i crne misli. 

 

Kako smo se Mile i ja dogovorili da odmah pričamo, čim osjetim da padam u ponor, tako sam ga odmah zvala samo da neko razgovara sa mnom. I oraspoložio me čim sam mogla slušati njegov glas.

Davao mi je hrabrost. Znam samo da mi je od nekud sinula misao iz tog sveg ludila i velim ja njemu: 

 

„Znaš kaj? Ja bum si to metnula ovak’!“ 

„Kaj to Bejb?“

„Ako se ispostavi da je ipak ništa strašno meni je svemir odlučio reći da sam ja bila u krivu…“

„Za kaj? Ne kužim?...“ 

„Pa ono, fulala sam, ako mi svemir sad da da prođem samo s nekom gluposti kaj nije strašna onda mi valjda svemir govori da sam fulala s majčinstvom…“

„Koja si ti munja!!! Hahaha! Pa odakle ti sad to? Daj se nemoj s tim zamarat, znaš da meni to nije bitno…“

„Ali koji bi mi vraga dal’ drugu šansu? Onda je valjda moj odabir u krivu. Ma znaš kaj, to tak' je i odmah mi je lakše. Ku'iš Bebi, ak' to prođem lišo…,niš' buš' moral delati, a ak' je gadno onda niš' ne gubim i onak' nisam htela biti mama…“

„Hahah, ti si fakat munja, al' moja munja. Dogovoreno ako tebi pomaže onda bu' tak'…hahaha…“

 

Uz smijeh smo završili razgovor i ja sam se taj tren osjećala bolje i nekako pozitivnije. Nekako sam pokušavala riješiti neizvjesnost, učiniti da nestane. To razmišljanje tada nije bilo normalno, a kamoli zdravo, ali je bila slamka spasa da održim neki optimizam i pozitivu, da ne padam toliko u strah, stres i očaj. 

Mislim da sam svima s kojima sam se čula ponavljala istu mantru: „Ma kaj nije to ništa… De ajde, šta se brineš… Ma ja bum to razvalila… Aj, aj, kak’ je tak' je, kaj pa ak' zvade sve, nije da bu se kaj promijenilo, samo ne bum imala mengu. Još bolje…. Hahaha, a niš', u tome slučaju Mile bu' se uhvatil' posla“…I slične nebuloze i totalne gluposti. Izigravala sam hrabricu, a ja to uistinu nisam bila.

Svi su se smijali, ja sam se smijala i nekako je prošao sat ili dva. Sad kada razmišljam o tome, onako-  totalni psyho, malo je onako, ružno. Apsolutno se ne sramim sebe, jer ti to ne možeš znati dok se ne nađeš u takvoj situaciji. To je posebno stanje uma i ne bih ga više željela više proći. 

U nekom trenutku dolazi divna glavna sestra odjela:„ Kako ste?“ . „Trudim se biti što bolje.“.

Zapamtila sam tople oči koje su mi govorile da je ispod maske isti takav osmijeh, stvarno ti ljudi tamo su svi do jednog ulijevali takvu toplinu, sigurnost i mir kada bi bili pored vas.

„Gospođo Marija, jeste li jeli išta?“ 

„Nisam, nisam mogla, došla sam na tašte…“

„U redu, danas ćete dobiti  samo juhicu i do osam navečer moći ćete piti samo vodu, ništa više jesti. Uskoro će doći doktor, a kasnije anesteziolog. Kasnije ćemo vam vaditi krv i donijeti sol da se očistite, ok?“

„Ok.“

Televizija je radila iako ju nisam gledala, orijentirala sam se na facebook, poruke, dopisivanje, igrice, sve ne bih li bila zaokupljena nečim. Vrata sobe su se otvorila i Dr. Alvir se pojavio: „Dobar dan Marija, jeste se smjestili? Ja ne bih okolišao.“

Taj trenutak sam znala…, moja ramena su se spustila i ja sam sva potonula, sav stres se u ogromnom valu proširio tijelom i samo sam osjećala kako stiže do grla i steže ga…Osjećaj kao da ti neko srce čupa…, pogledala sam u pod i samo izustila: „Znači nema pomoći?“

„Marija, na žalost biopsija je pokazala da se radi o tumoru koji je probio stijenku grlića maternice i morati ćemo raditi invazivnu operaciju. Otvor će biti nekih 5 do 6 cm iznad pupka sve do dolje. Morati ćemo izvaditi maternicu, jajovode i skratiti vaginu za 2 cm. Jajnike nećemo dirati ukoliko ustanovimo da su zdravi. Mladi ste i biti će vam potrebni. Samo ćemo ih podići ukoliko se odlučimo za zračenje“

„Zračenje!?“

„Da, to će ovisiti o analizi svega izvađenoga. Također, izvaditi ćemo određeni broj limfi i okolnog tkiva da bi vidjeli da se nešto nije razvilo...“

„Samo recite da neću morat na kemoterapiju.“

„Nije isključeno, ali ja mislim da nećete. To ćemo znati točno nakon analize izvađenog.“ 

Sve sam ja to slušala, ali ni na nebu ni na zemlji. Kao da je nestvarno, kao da se to ne događa meni i opet sama nigdje nikoga da te zagrli…da te stisne, da ti da malo hrabrosti… 

„Marija ma bit će sve to u redu. Mladi ste. Oporavit ćete se vi brzo“

I opet ja: „Doktore hoću ja moć se seksati?“ (sad mi je smješno,  jer sam to opalila iz vedra neba pa u rebra i danas razmišljam koliko je ovako munjenih kao ja…, čovjek priča o težini operacije da će te otvoriti preko trbuha, a ti od svih pitanja- hoću se moći seksati!).

„Marija, a zašto ne bi mogli? Mogao bi biti malo problem ako vam je suprug obdaren …“

Dalje se baš ne sjećam što je govorio nešto da ću biti kraća i tak’ to…, a ja sam u svojoj glavi mjerila kalkulirala… Šta sam ono čitala? Prosječna rodnica ‘oliti „pipica“ ima od 8-10 cm, poduplava se kad si uzbuđen…, a Mile… Doktor prekide moju misao:„ Marija sve će biti u redu, vidjeti će te. Pokušajte se odmoriti i vidimo se sutra. Doviđenja.“

Eto ja ne znam je li šok ili što? Ali tko normalan misli na seks u ovakvoj situaciji? Eto munjena Mare.

Nestala je neizvjesnost, sada sam znala što me čeka, ali je trebalo to izbaciti van. Skvrčila sam se u fetus položaj i odradila svoju tugu i bol. Željela sam da je ružan san i da me netko dođe probuditi.

Nazvala sam Milana… Ne znam opisati… Znam samo da je najgora spoznaja i razgovor koji moraju obaviti supružnici. I to još preko telefona, bez zagrljaja, bez topline… Ni ovaj put nije mogao biti kraj mene i tuga koju smo osjećali u tom razgovoru bacala me u očaj. Nisam glumila hrabricu, nisam imala potrebu i tulila sam u onaj mobitel.

Mogu si samo misliti u kakav je to njega očaj bacalo…

U sobu ulazi sestra s velikim plavim očima. Moja Ivka poslala je svoju bivšu kolegicu da me čuva i pazi - toliko divno biće koje me je sigurno pola sata tješilo i prepričavala mi razno razne primjere žena koje su normalno nastavile živjeti.

Pozdravila me riječima: „Mare sutra se vidimo u sali, ja te čuvam." 

Ne znam koliko sam spavala, ali u sobu je ušla lijepa anasteziologinja i popravila mi malo raspoloženje.

Prošli smo sva pitanja kao da ćaskam s nekim na kavi. Čak sam se i smijala, bila je ugodna, draga. 

U jednom trenu sam se zapitala kako sam tu završila a sve što me pitala o zdravlju zvučalo je kao da mi nije mjesto tu. Totalno sam ju zaokupila i osvojila kada sam spomenula da igram hokej. Bilo je divno što je pokazala interes i ispitkivala me o istom. I na kraju, objasnila je što i kako u vezi operacije i pitala imam li ja pitanja za nju. 

„Hoće li smetat što imam trajni lak na nogama? Znate, razvalila sam nokat na hokeju pa nisam željela tako groznog nokta doći na operaciju. Išla sam napraviti da je lijep (u glavi sam još dodala..., a cijeli sam tretman odradila..., i „brazilka“ i noge, da ne dođem ko’ medo…, a sramote da dođem čupava).“ 

Nasmijala se i rekla da neće biti problem, jer na rukama nemam, a će to biti dovoljno. Znam da je nešto s noktima kod operacije važno, tipa da gledaju boju, ali ubij me, ne znam zašto. 

Ej, a što je ona sol odvratna… gorka ma fuj! Jedva sam ono ulila u grlo. 

Ostatak dana je bilo trčanje na WC. Sva sreća da je bio odmah pored sobe, bome sam odradila trening trčanja taj dan. Na početku se još i smiješ…., aj brate, kome nije smješno kad neko ima „trčkalicu“. Poslije baš i više nije bilo zanimljivo, jer peče guza, cviliš, zapomažeš, pa se opet smiješ i nabrajaš sve po spisku koga vraga više imam za s… pa eto ti vraže pojela sam samo juhu u cijelom danu.

Uspona i padova je bilo sve do navečer. Riješila sam se neizvjesnosti i napokon sam znala što mi je, ali otvorio se novi strah. Strah od budućnosti i kakva će ona biti. 

Sada je večer i u sobu ulazi punašnija mlada sestra. Ne znam što je s tom bolnicom, ali svi djelatnici su mi davali takav mir, osjećajnost i toplinu pa tako i ona.

„Gospođo sada je gotovo i s vodom, nemojte više piti. Sada ću vam ostaviti tableticu za spavanje da se naspavate, a ujutro u šest je buđenje, kada se ustanete prvo je kupanje pa onda uvođenje katetera i idemo na operaciju. U jednu malu torbicu spremite si češalj i četkicu i ovaj kartončić, to ide s vama“

„Sestro, ako ja popijem ovu tabletu za spavanje pa hoću li se ja dić’ u šest?

Nasmijala se: „Ne brinite, ja ću vas probuditi. Želim vam laku noć i popijte tableticu da se smirite i naspavate. Nemojte se bojati i nervirati. Biti će sve uredu. Mi ćemo biti s vama.“ 

Bezlično sam buljila u televizor, gledala sam ga, a nisam. Ne znam koliko je bilo sati, ali je vani bio mrak. Po prvi puta nisam dvojila trebam li piti tabletu, jer ih inače izbjegavam. I one za bolove trpim sve do zadnjeg trena, kada ne mogu izdržati, ali sada…sada sam htjela što prije zaspati.

Nisam željela misliti….

Udruga Caspera

Trg Franje Tuđmana 3/1

21000 Split

IBAN: HR12 2340 0091 1110 6546 4

SWIFT: PBZGHR2X

Radno vrijeme: Uz prethodnu najavu na dolje navedene kontakte (zbog pandemije)

email: casperasplit@gmail.com

mob: 091 953 43 58

  • Facebook
  • Instagram
  • YouTube
  • LinkedIn

Pratite nas i na društvenim mrežama

©2021 Caspera. Powered by JeMaJo'S.