Maloprije mi je muž rekao da sam malo "ćuk ćuk" i da voli tu moju glavu koja je malo više "ćuk ćuk" od njegove.
To su naši izljevi nježnosti prije spavanja.
On je zaspao, a hrčak u mojoj glavi opet pomahnitalo okreće ono kolo, u ponoć.
Ispred mene su dva pregleda.
Isti dan vadim i krv. Prije dva ipo mjeseca nalaz krvi je pokazao neka odstupanja.
Onkologinja je zatražila da napravim ultrazvuk i markere do idućeg susreta.
Ja onako, pomalo frajerski, čekam zadnji čas.
Zašto zadnji čas?
Krajičak mozga grebe ovaj pregled, no nekako sam odlučila bit bezbrižna dok ga ne odradim.
Ispreplitale su se misli u glavi:
* imam tri mjeseca fore, ljeto je, poslije ću se brinuti,
* a ima i ovoga: neću dizati paniku - dijelom zbog odluke da ne želim dozvoliti strahu da me preplavljuje, ali i zbog svakog onog "dobronamjernog" odgovora: "ma hajde nije ti ništa, bit će to sve dobro" - kojeg svaki onko pacijent naprosto "obožava".
Glupo od mene, znam.
Glupo da tuđe riječi utječu na moje odluke o zdravlju, pogotovo komentari onih koji nisu prošli kroz neizvjesnost isčekivanja nalaza.

Biti će onako kako treba biti i na to ne možemo puno utjecati.
Slušati upute onih kojima smo povjerili svoje liječenje i nadati se da će biti dobro.
To možemo i toga smo manje više svi svjesni.

Postoji lepeza osjećaja, koju vjerujem, prođe većina nas kad čujemo to "bit će sve dobro". Od osjećaja da je nekome naporno slušati o našim strahovima.
Nije prošao - ne razumije.
Do onog da te se navede da se osjećaš kao da se nemaš pravo bojati za svoje zdravlje.
Zbog nečijeg: "Ma je, vratit će se, a šta ti može bit?"
Ili "ne razmišljaš pozitivno!" - dođe mi nekad reći, eto ti pa ti budi stalno pozitivan.
Možda ne znaju što reći?
Možda se i sami boje pa ne žele o tome pričati...
Nekad me sve te konverzacije podsjete na ono famozno redaradi "kako si?" na koje nikog zapravo ne zanima odgovor.

Iskreno se nadam da nam se kao civilizaciji 21.stoljeća komunikacija neće svesti na:
"Bezvezno zdravo, klimanje glavom i na sve ono što već sljeduje..."
Što s nama?
Nama s nezavidnim dijagnozama je nekad dovoljan samo zagrljaj.
Jedno jednostavno iskreno: “možda ne znam kroz šta prolaziš no, vjerujem da te je strah pretraga”.

Činjenica ostaje, najbolje razumije onaj koji je prošao kroz isto iskustvo.
Zato Udruga i postoji.
Tu smo 💜