Naslov točno opisuje najgori dan mog života. Apsolutno se ne mogu sjetiti jesam li u životu pretrpjela gori strah, stres, paranoju i sl. termine koji opisuju isto, jer ako jesam sigurno nisu svi bili u istom danu na jednom mjestu. Čak toliko veliki… kao da mi je dio pamćenje izbrisano, tako da ne mogu tvrditi da li su se moje tvrdnje kronološki dogodile redoslijedom kojim vam opisujem moj život toga dana.

Kako pišem tako mi se stvari vraćaju na koje sam zaboravila… ne znam možda je obrambeni mehanizam.

Nakon što sam se dobro isplakala na klupicama pored Instituta shvatila sam da danas nikako ne želim ići raditi. Mislim, napomenula sam ja šefu i kolegama da postoji mogućnost da neću doći… ali... sad sam bila sigurna da nisam u stanju…, ali onom psihičkom, ne fizičkom.

Kako radim u neposrednoj blizini Instituta pješke sam išla prema uredu i pripremala se kako da uopće kažem šefu ovakvu vijest… E šefe imam tumor? E, operacija bu' praktički za 2 tjedna... E ono kužiš i tak' to… malo bu' možda sve povadili i tak to… Hodam prema uredu i ono kako reći nekome uopće da znaš sve, a praktički ništa, da te neće biti, a opet koliko? A suza suzu goni steže te u prsima i grlu… kak' da najveći veseljak u uredu uđe normalan i veli išta o ovom ludilu???

Znam samo da sam pred šefa izašla sva užasnuta, puna straha i sa ogromnim pritiskom na prsima da sam jedva govorila… suze samo što nisu krenule…

„Danijel, nije dobro, tumor je, barem doktor tako tvrdi, moram na operaciju, sve detalje ne znam, čekamo nalaze biopsije.“

“Marija, žao mi je, odmah da si išla doma. Ne moraš dolaziti raditi, za to se ne brini… posveti se sebi… ništa ne brini… samo ozdravi…koliko god da treba… tvoje radno mjesto će te čekati… Trebaš li što…, bilo što…, ako su ti potrebni novci, ne znam imaš li kredite, reci pomoći ćemo… trebaš specijaliste, doktore… daj javi pa da vidimo, naći ćemo način… bilo što da trebaš zovi… sad si bitna ti…“

Moj odgovor na sve je bilo, …hvala Danijel, za sad ne trebam ništa osim što danas ne mogu raditi, samo danas ne mogu misliti na ništa…, ali želim raditi, od doma… molim te nemoj da moram biti u uredu, trenutno ne želim kolege oko sebe… Ne da mi se komunicirati… Ne da mi se objašnjavati što se događa… Ne želim da me gledaju drugačije… molim te da do operacije radim od doma… trebat će mi da zaokupim misli… to će me čupat da ne poludim…..“

Uzela sam laptop i otišla prema garaži te molila boga da nikog ne sretnem… oči pune suza…, a nisam mogla nositi se s tim da me neko pita „Što je bilo?“. Nisam željela voditi taj razgovor..., nisam željela da se pročuje…, nisam željela da krenu masovni upiti - masovna žaljenja… Na to nisam bila spremna i nisam želja da me se žali.

Sjećam se da sam ja sjela u auto…, ali ne sjećam se puta doma, niti kojim sam putem vozila…, samo se sjećam potrebe da što prije dođem doma… Vjerojatno nisam napravila prometni prekršaj, jer auto je čitav bez ijedne ogrebotine i do dana današnjeg nije stigla niti jedna kazna na kućnu adresu.

Sjećam se da sam prvo zvala svoju Ivanu… Sve što je radila ostavila je radi mene i nacrtala se na mom pragu s tolikom toplinom i tolikim zagrljajem. Ako je itko znao što prolazim ona je. Moja najbolja prijateljica, moje poznanstvo od pune 24 godine, moje divno stvorenje, moja posebna duša…

Radila je na Institutu i znala je kako mi pristupiti i znala je što ću prolaziti, najviše od svega pozna me u dušu i znala je što mi treba. Ivana je ista ja: vedra, vesela, kreativna, hiperaktivna, optimistična i nasmijana duša. Možemo propustiti i godine da se ne vidimo, ali kada se vidimo vrata se otvore kao da se ništa nije dogodilo…, kao da samo opet one dvije djevojčice pune snova koje ne mogu jedna bez druge. To popodne Ivana je bila moja stijena, moj razum i moja podrška, navlačila me razgovorom, pričom i smjehom da ne potonem. Nije me žalila, nije me pravila bolesnikom, sve je to nekako činila kao da je prehlada. Vraćala je moju snagu, moj osmjeh, moju želju…

Sjećam se pitanja… „Pa šta se plašiš? Pa Mare? Zašto plačeš? Čega te je strah?“. Izvlačila je strah po strah i demantirala ga, razbila u hiljadu komada i dala mi optimizam. Znam da je bilo „Pa jel se bojiš smrti? Jel' to, jel' te strah da se nećeš probuditi?“- misleći na operaciju- a ja njoj ko' iz topa „Ma je... koga boli briga oš' se probudit kad si mrtav, kao da ti znaš?“ Kako se nasmijala…, odmah je i meni bilo lakše i shvatila sam da nemam strah od smrti…

“Eto vidiš nije to pa što plačeš onda?“...“Ivana hoću se ja moć „znaš već šta“? Ja hoću još igrat hokej“... Opet se srčano nasmije…,“Mare samo na seks misli“.

Daljnji razgovor su bili njeni primjeri što u obitelji, što bivši pacijenti koji su uspješno nastavili živjet (i „znaš već šta“) nakon vađenja maternice i ove vrste operacije. Naravno, uz puno smijeha.

Ivana odlazi doma a ja ostajem sama… nekih pola sata uspijevam održat pozitivu koju je stvorila…

Moj kokošinjac, moj kvartovski klan (ono 3 do 4 najbolje odane prije) šalje poruke kao sumanut, a gle glavni kolovođa se ne javlja, nisu navikle da šutim, da se ne sprdam, da ih ne maltretiram, da ih ne natjeravam, a znale su di idem… Pa to, osim grupno, krene pojedinačno…, a ti nemaš snage javiti se i opet isti show u glavi kao i sa šefom… Kako? Šta? Gdje? Ako se dobro sjećam bilo je kratko- Cure, to i to, ne da mi se pričati, dajte mi vremena, pustite me na miru, sama ću se javiti kada budem spremna.

Moje curke dale su mi mir taman onoliko koliko je trebalo, ali isto sam im zahvalna što nisu poslušale i što su bile odane najbolje frendice i proživjele ovaj show skupa sa mnom (detaljnije ću o tome kasnije jer takva podrška zaslužuje redak više…, ali da curke shvatite da ne možete ovo odraditi same pogotovo ne bez svog kokošinjca).

Moja susjedica Ivka, mislim, da se pobrinula da jedem taj dan i zvala svaki sat vremena ili bar poslala poruku da zna da sam u redu te treba li mi što… kovala sa mnom plan kako da Milana dovedemo iz Like, a da budala ne sjedne na motor i ne doleti u Zagreb… Opako sam strahovala da pod emocijama ne vozi ko' sumanut za Zagreb.

Na moj najgori dan u životu moj Milan bio je u Lici i pripremao teren za naš godišnji tematski tulum.

Godinu prije za 10 godina braka željela sam veliki tematski tulum za svoju ekipu i ostvarila ga. Trajao je tri dana i nadmašio sva moja očekivana da je ekipa rekla da želi svake godine i da ovo trebao pretvoriti u tradiciju. Te godine je bio Hawaii, ove godine je trebao biti Redneck party. Vikend prije pregleda odvezla sam pse, a ja sam trebala doći vikend nakon (jer trebao je biti rutinski - ništa strašno), po pse i zajedno bi se vratili za Zagreb. Ja autom, on motorom…

I kreće novi val košmara u glavi, jer kako reći suprugu istinu… Moj Milan neće mirno sjediti u Lici, ako kažem šta je, on će te sekunde sjest na motor i punim gasom voziti za Zagreb…, a majkoooo! O j….. ti sunce…. O j…. te živote… Nađeš se nasred sobe kako se hvataš za glavu i roniš suze kao da je već umro… Ti vidiš jasne slike kako je negdje glavu na toj cesti ostavio… Ti možeš zamislit tu bol… Tebe sad, ne da guši kao jutros, tebi se srce sad slomilo… O živote ako mi njega nema ma j…. život za šta da se borim…? Kako sad da ovo izvedem?! Nikad u ovih 15 godina što smo ja i moj Mile zajedno ja nisam lagala, ali taj dan bila sam spremna na sve….
Ništa, zovem susediće Ivku i Hrvača: „Dajte može li Hrvač odmah sutra po Milana pa da ne vozi pa da ga doveze sa psima… pa opisuj sav strah.... pa ovo pa ono… Hrvač i Ivka… moji dragi susedići…, ni 5 ni 6 - Marija riješeno!“ Samo ga ne zovite, ja ću to riješiti, a ostalo dogovorimo.

Umila sam se…, obrisala se, udahnula najdublji uzdah koji postoji, izdahnula i nazvala mog Milana…

„Eej Bebi pa di si šta se ne javljaš? Kako je prošlo?“ …“Bubo…, a ono, imam neku izraslinu, ali ne znamo kaj dok ne dođe nalaz biopsije, za sad ništa ne znamo…“

Ne mogu se sjetiti razgovora, ali sam se izmotavala na sve moguće načine, samo znam da mi je bilo užasno…, da mi je falio…, da sam željela da je tu…, pored svih odvratnih osjećaja koje sam taj dan morala proživjeti još sam se morala nositi sa grižnjom savjesti da sam lagala muža.

-Još jedna stvar toga dana koja mi je ostavila traumu je vađenje gaze…, nije toliko bolna koliko je vizualno ružna i što nakon cijelog dana sve šamare primaš sam samcat. Pa je i ta gaza onaj vrh koji me slomio. Vadiš ju, nema kraja, što ju više vadiš sve je groznija i ono što vidiš na njoj i opet ti se vrati cijeli film u glavi…, baš užas sam osjećaj i to što gledaš. -
Umorna više od svega legnem na kauč i sjetim se svojih sestara: pa kako ću svojim sekama ja ovo reć?

Iako smo povezane i složne, vodimo svoje živote i nemamo vremena svaki dan zivkat jednu drugu, ali smo tu jedna za drugu kadgod je trebalo. Nazvala sam svoju Kaću (svoju srednju seku, ja sam najstarija), razgovor je bio tužan. Znam samo da nikome ne bi poželjela da isti mora voditi…, nebitno je bilo koja prolazi, ali se srce slamalo jednoj i drugoj…, Meni je samo prošlo kroz glavu, bolje ja nego ti… Ja ću to odradit…, ja ću preuzet da ne morate vas dvije…

Ipak je najgore moguće što sam morala reći svojoj mlađoj seki.

Molila sam Kaću da zasad ne kaže najmlađoj seki i mami, naumila sam to ja par dana prije bolnice da ih ne uznemiravam, seka prolazi s mamom kemo, a mami baš treba ta vijest… Ako joj mogu barem tjedan dana maknut dodatan stres maknut ću ga… Al sam znala da me i to čeka .

Više se s nikim nisam čula…. Samo znam da sam nepomično ležala i pokušala spavat…, jer bila sam umorna, ispijena, nikakva… Falili su mi svi i nitko…, niti znam koliko je sati prošlo, vrijeme je bilo relativan pojam… Željela sam nestat…, film horora se vrtio u nedogled… Pa onda cijeli život pred očima…, pa sva lijepa sjećanja…, počela sam žalit za njima…, opraštat? Što li? Bila sam uvjerena da više ništa od toga neće biti dostižno…. Onda su počeli svi lijepi trenuci s Milanom…, svaka sitnica našeg života od upoznavanja, razgovora, prvog poljupca, prvog seksa, svih gluposti kojima me je nasmijavao, svih ludih seks postignuća, svih tuluma, svadbe, svih snova, noćnih dugometražnih razgovora i želja…, ma svega sam se mogla sjetiti u detalje…, i riječi koje sam izgovorila, osjećaja u tim trenucima, mirisa kože, dodira…, bila sam uvjerena da ću to izgubiti i da ništa više neće biti kao prije…

Zatim je krenula krivnja… Što sam mogla?... Zašto nisam?... Pa kud nisam ovo ili ono?

Imala sam osjećaj da nisam u svom tijelu, da film prebrzo leti, da ga ne mogu zaustaviti… Počela sam brinut da mi psiha odlazi kvragu…

U nekome trenutku ludila ulazna vrata se otvaraju i prva pomisao pa šta je sad?! Pa kaj na današnji dan mi još i provaljuju?

Moj Milan s kacigom u ruci ulijeće u stan…

“Tu sam, sve će biti uredu, tu sam, tu sam, tu sam…“

Čovjek je znao svoju ženu… Znao je da nešto nije uredu… Kasnije mi je rekao da se nije mogao otet dojmu da nešto nije u redu, da je sve vrištalo u njemu da mora k meni. Kaže da, čim me vidio je znao da je… Nisam morala ništa reći.
Samo je rekao tati prije nego je krenuo za Zagreb: „Ćaća, nešto nije uredu, ja žurim za Zagreb, sutra dođem po pse“. I naravno da je jurio ko' manijak…

Joj kako ovo zvuči romantično…, bljak… Kako god ja ovo napisala, a pisala i brisala sam sigurno pet puta, svaki put je ispalo tako….ružičasto kao da pišem ljubavni roman…, bljak. Kad moja budala to je, stalno mi to priređuje i godinama se ne znam s time nositi. Njega to tako zabavlja, a meni, onak' da kolutam očima. Ne znam se nositi sa time. Al micek sada nije ni gledao da bude romantik, samo je bio ono što je oduvijek. Moja srodna duša i moje najljepše biće. Ja započnem, on dovrši ili obrnuto. Kao Jang, ako sam ja Jing.
Kako je on došao ja sam napokon zaspala i moj najgori dan u životu bio je gotov.

Pišući ovo shvatila sam da sam najgori strah i najgore vijesti morala provesti sama. Voljela bih da nisam morala. Bilo bi puno lakše da je netko mogao biti sa mnom i držati me za ruku dok primam te šamare. Ali iz današnjeg gledišta kada sam to prošla shvatila sam da me isto osnažilo i pomoglo da život gledam novim parom očiju. Također sam shvatila kako sam do sada živjela bezbrižno, bez da sam upoznala pravi strah i da se danas više ne plašim gluposti kao prije (pauka se bojim i dalje - to me nije prošlo, to malo stvorenje mi je i dalje jezivo i onaj od milimetra meni je slon).

Tako da sada znam što znači ona „Što te ne ubije, osnaži te.“ Iako sam taj dan mislila da je moj život gotov, danas 6 mjeseci nakon još više imam volje za životom, željama i snovima nego što sam imala prije tog dana. Nije mi bila namjera ikoga rastužiti, ali treba pisati i o našim mračnim stranama i strahovima i one su dio našeg oporavka. Ako ne govorimo to ne znači da se nije dogodilo.