Bez Googlea molim
Ispovijesti jedne pice - Dio 8
by Mare
17.03.2021.

Lagano su krenuli prvi bolovi, prvi od operacije. Nije to neka jaka bol, ali je iritantna. Moja se Kaća potrudila da sazna kako će to bit i prije operacije, u komunikaciji rekla je: „Seki vele da je to kao jači muskufiber, ne bi trebalo biti strašno.“

Nije bilo nimalo lako preseliti se iz kolica u svoj krevet. Cijelo vrijeme kroz glavu mi je prolazilo Mare dobro da si natezala one utege, jer sad bi drek mogla išta. Treba imati snagu u rukama i nogama te vući svoje tijelo. Nema trbuha i trbušnih mišića, zaboravi da postoje. Kad si rasparan od cice do pice, ne što ti ne smiješ- nego ti ne možeš koristiti trbušni dio. Mislim da sam pola dana zahvaljivala što volim sport, Darcu, Grgi što nas maltra na hokeju, Marty što smo trčale, svemiru, ma roditeljima što su mi usadili ljubav prema sportu, mojoj Kaći uzoru (moja seki, btw je bila profi atletičarka s medaljicama i gora po tom sportskom pitanju od mene, da da ima gora i BOLJA od mene).
Napokon su mi sestre pomogle da se smjestim, pokačile one kesice i namjestile cjevčice da mi bude ugodno i ne smetaju mi, objasnile SOS gumb. Bile su divne i pažljive te objasnile da ću sada morati što više hodati radi cirkulacije i stolice. Uglavnom ženske, crijeva su prazna,a osim toga moraju se posložiti i naći opet svoje mjesto. Da bi profunkcionirala osim što ih treba napuniti hranom ti se moraš i kretati. Jer određeno vrijeme ti nećeš moći stiskati i obaviti nuždu normalno…., onako, morat ćeš čekat da ono krene samo. Zanimljiva jedna pričica, ali to ću kasnije… Svašta se još dogodilo u međuvremenu što bih htjela ispričati.

Niš', jedva sam čekala dograbiti mobitel, žudila sam za kontaktom s ljudima, njihovim glasovima. Naravno da me je dočekala 501 poruka. Bila bi bezosjećajna i luda kad bi rekla da me nije taklo.
Bilo je divno vidjeti da te ljudi vole, ljudi kojima značiš, koji brinu. Bilo da su prijatelji, kolege, poznanici ili rodbina. Naravno, najvažnija poruka je bila Milanova… njega sam prvog tražila, to je bilo najbitnije, zatim moje sekice, mama, Janja, strina, moja Ivka, pa lude prije, rodbina, kolege i redom….
Šta ćeš prvo? Zoveš Milu? Ne znam je li do operacije ili cijelog tog kaosa, ali da, bila sam ful ono romantično nastrojena. A da, senzibiliziralo me. Obostrano cvrkutanje na entu. Šta ja znam… bili smo sretni da sam živa, da je sve u najboljem redu prošlo. Love ju vamo Love ju tamo i tak' taj ljubavna bljuzga. Eto nemoš vjerovati, ali istinito. No to je nebitno, hajmo dalje.
U tim svim pusi musi, kisi i bla bla ulazi moja plavooka čuvarica:
- Marek kak si?
- Ooooo, hej!
- Marek bila si odlična i tebe je bilo lako operirati. Brzo smo mi to riješili.
- Ma da?
Bila sam očarana, ponosna, vesela da su uspjeli sve to lako odraditi, da sam ja to podnijela super.
Meni moja plavooka objasnila da mi je sport omogućio da budem top kandidat za operaciju i da je to dr. Alvir odradil' vrhunski. Bila je inspirirajuća i sve što je rekla davalo mi je nadu. Ostavila mi je optimizam i obećala da će mi svaki dan doći. Pored nje nisi mogao da ne budeš pozitivan, da se ne smiješiš. Bila je baš vatra, onaj tip bića koje privlači.

Zoveš sekiće pa si vesel, jer osjetiš da im je pao kamen sa srca. Moje seke imaju tako divne glasove. Moje bube zube, moje sve. Pa zoveš mamu da i njoj bude lakše. Pa mene zove moja Janja, moj oslonac, moja podrška. Najbolje je znala što me čeka.
Onda poziv, moja teta, jedno od maminih sestara. Ona koja je najviše bila uz nas odkad znam za sebe, moja druga mama.
- Mašenka (tako me teta Milka zove i posebno je jer samo ona me tako zove. Inače sva moja rodbina iz Dalmacije zove me Maša. I u maminom i u tatinom kraju sve Marije zovu Mašama, al teta Milka jedina Mašenka)!
- Ojjj tetkice, živ sam.
Nešto kratko o operaciji i kako sam i slijedi onaj najbitniji dio za mene. Moja teta dala mi je podršku prva koja je značila nakon moje Janje. Ona koja se usjekla u sjećanje i bila bitna.
- Mašenka, teta te zove, jer zna da ti je bitan seks. Sve ćeš ti to moć. Ne brini. Ništa se neće promijeniti. Sve se može. Zna teta da te to jako brine. Ja te zovem da ne brineš.
Jao ako nikad nisam izbečila oči onda tad sigurno jesam. Ne znam opisati taj osjećaj. Al' sad kad mislim o tome trenutku mogu reći da sam ponosna na svoju tetu i zahvalna. Teta je otvorila dio svoje intime koji nije bio dostupan do tada. Barem ne tako duboko. To znači voljeti nekoga. Ogoliti svoju intimu da bi drugome dao mir. Moja teta je također u 40-ima ostala bez svega (ovih ženskih tvorničkih postavki) i točno je znala što ću prolaziti. Teta i ja provele smo sat vremena na telefonu, jako smo se smijale…ona je to sve isprezentirala kao da je otići u dućan. I za kraj bila je rečenica: “Sve će, Mašenka, biti u redu te je bitno da muškarac ima razumijevanja, ako on to ima to će sve lako. Teta Milka zna da je tvoj Mile dobar i on će tebi biti dobar. On će paziti, sve će te vas dvoje kao i prije.”
Znate šta? Taj razgovor je bio najljepši koji sam ikada vodila sa svojom tetom. I najdraži. Usjekao mi se za sva vremena. I drago mi je da je to napravila. Trebalo mi je.

Oke!! Sad kad smo sve porukice i pozive odradili malo bi ćorkala.
Taman sam se probudila na ručak. Joooooj trebalo se opet dići i sjesti. Užas. Hajmo na bok. Vuci se rukom za krevet i malo uz pomoć sestre evo me u sjedećem položaju. Kaj kakva kornjača majke mi. Naravno ja prostačim, spominjem ovo i ono, sestra se smije pa se i ja smijem.
Sjećam se da mi je prvih par minuta položaj sjedenja bio težak, neudoban i pomagalo je sjediti na rubu kreveta. Da sjedim na rubu guzova. Tada sam još guzice imala. Osjećaj pritiska, da iznutra stišće, ne štima. Kao da nije ništa posloženo. Specifično je bilo da u ležećem položaju ok, al' u sjedećem katastrofa. I za par minuta bilo bi ok. Ručak sam slistila. Ne sjećam se točno što je bilo osim juhe, ona je bila svaki ručak svih dana bolnice, a ja juhu obožavam. Ali je bilo sve fino, tog se osjećaja sjećam.

Leć je bilo lako, puno lakše nego dić. Televizija je radila ali nije ništa bilo interesantno. Šta će Mare nego googlat. Opet ponavljam na osobnom iskustvu žene manite se Googla. Šta je Mare googlala?
A šta? Seks brate…Histerektomija, oporavak, nakon koliko se može seksati, bavit sportom i sl.
Znači, one stranice sa zdravstvene strane time se ne bave…, ostanu forumi…, e tu je greška…, tamo ne pišu žene koje se seksaju …sretne žene ne pišu- one to prakticiraju.
Mučilo me to da ću biti kraća, pa zar niti jedna neće napisati kako to funkcionira. I onda googlaš i idemo redom: pipica je mišić koji se poput svih drugih u tijelu steže i opušta te se sve proširuju za vrijeme seksa. Da se razumijemo svi mi znamo podosta o tome šta kroz školske dane šta ono samouko, ali u tome ludilu vraćaš se na osnove i to je u mom slučaju izgledalo ovako: Vaginalni kanal u prosjeku je dug 9,6cm. Ja sam saznala da je bila 7,5 u svojoj onoj dokumentaciji (eto ispalo da sam bila ispod prosjeka i dok me nije skratilo). Znači ako me skratilo za 2 cm ostala sam na 5,5 (češem se iznad glave i računam). Veli da se vagina prilagođava muškarcu i ako si dobro uzbuđen može se poduplat… .ahaaa 11 cm…. pa za boga miloga di' će to stat. Pa kak' bum se ja seksala? Pa ni za prosječnog od 12 – 14 cm u erekciji, ja nemam dosta a di' će M……
A brige nemile….vratim se na start 7,5 x 2 = 15, pa Mare i tad si bila na knap, ok, znači da se navući. Kolko? Uf, falit će kako god okrenem. Pa brate koliko se taj mišić da rastezati? Ok, znači ja se mogu zadovoljiti ali Mile? Ma…užas...Odjednom budem na rubu plača. Ma šta će mi ti takav seks. Pa na šta će to ličiti. Pa kako ćemo biti oni stari. Oni luđaci puni strasti. Ma kak ću ja biti gore…..
Ko' za vraga zove Mile, kao naručen. Naravno da sam cijeli proračun na telefon izreferirala. On se smije. Majmun se smije, a meni smak svijeta.
“- Pa Milane šta se smiješ!?
- Pa kako se ne bi smijao ahahahah!
- Pa šta je smiješno sve ti ….., jel' ti čuješ pa di' buš ti stao?
- Ma stati će, to je dosta.
- Vid budale…šta se smiješ?
- Pa pokriva najbitniji dio ostalo ko' šiša.
- Vid budale...Pa Milane ja se ne šalim, pa kako ću ja gore, neeeema toga više
- Bebi pa smislit ćemo nešto
- Ma šta?
- Naći ćemo nastavak, maticu…
- Maticu????
- Pa da., nešto tako, jastuk, tako nešto da nema viška. Aj ne brini, ja ću smislit. Brate ima pomagala ako nema izmislit ću… Hahahah!
- Nije smiješno!
- Kako nije? Onda sam ja munjen. Bebi, sve ćemo nas dvoje riješiti i bit će super. Ne zamaraj se time.”
Moj car, moja duša, moja stijena, moja snaga, moje sve. Samo on može umiriti budalu poput mene. Ne znam što je bilo u njegovoj glavi i kako se on nosio s time, ali on je moj život u tim trenucima činio lakšim. Sve što me tištilo on je razbijao i micao.

Razgovor je pomogao kao i svi do sada, mirne glave ponovno sam utonula u san.
Probudio me poziv…, srce mi zaigralo kakva toplina…, moj Tatko… sjetio se.
Vele da sam slika i prilika svoga tate. Vele da smo isti i baš zato da sam mu miljenica. Prva.
Nisam imala neki dojam kroz život da je tako, jer je prema meni bio najstroži. Ali što sam starija shvaćam. Obično roditelji i jesu takvi prema djetetu u kojem vide sebe. Silno žele da ne ponavljamo iste greške. Razveselio me poziv, jer moj tatko nije duže vrijeme svoj. Pojeo ga život. Neka tema za neki drugi tekst. Tada smo sumnjali, ali sada znamo, rapidno ga je pratila demencija. Da mami olakšamo njenu terapiju, a i da njega dodatno ne uzrujavamo, odlučili smo da pođe seki na more. Nismo ni znali kako mu reć i koliko bi shvatio da je i mene pokosilo. Njegovu prvu.
Nismo htjeli da bude tužan, da brine. Ni danas ne znam kako je saznao i koliko je on uopće znao i koliko je bio svjestan situacije.
“- Mašo jel sve dobro prošlo?
- Je tata, ma ne brini.
- Jel' to ko mami? Ono kad je išla na operaciju?
(Mama je s 38 imala isto rak grlića maternice, ali je prošla samo s konizacijom prije 20-tak godina i onda smo dobili malog sekića par godina nakon toga).
- Slično tata al' nije strašno, sve sam ja to super podnijela (nije bila istina, al' je bilo tako nebitno, bio je bitno da moj tatko nije tužan i da se time ne zamara).
- Kad ćeš van iz bolnice?
- Uskoro tata, uskoro…pa ću doći dole da ja, ti i Mile idemo u ribičiju.”
Nasmijao se, bilo mi je drago, željela sam da bude sretan i da se ne brine.
Moj tatko, značilo mi je sve što sam sam mu čula glas.

Lagano su krenuli prvi bolovi, prvi od operacije. Nije to neka jaka bol, ali je iritantna. Moja se Kaća potrudila da sazna kako će to bit i prije operacije, u komunikaciji rekla je: „Seki vele da je to kao jači muskufiber, ne bi trebalo biti strašno.“
I tako je bilo, samo što je bilo iritantno. Posebice jer možeš samo ležat na leđima. I trne ti guzica, zeza trtica i nemaš baš manevra za neke posebne poze da si olakšaš. Ali onda dobre tete u obliku medicinskih sestara donesu flašicu nečega, objese na onu štangu i prištekaju na braunilu.
Prvih dana je to bilo češće inače ne bi ništa spavala. Tokom noći prestane djelovati, ti stisneš SOS dugmić i one su u polusnu tvoji anđeli.