Kako je Slavica Aralica u humoru tražila hrabrost u borbi sa Zloćudnim tumorom
Bolnička kronika - Dio 1
by Slavica
06.10.2021.

Probudila se u pet i po. Nikad ranije. I zube oprala. Nikad ranije. Šetala pa po hodniku gor pa po hodniku dol. Kilometar-dva, tri, nije čovjek cicija pa da cjepidlači u koji kilometar više ili manje.

Bolnička kronika jedne "zločeste" dijagnoze

Mjesto radnje: splitska bolnica na Križinama

Vrijeme radnje: kolovoz 2021.

Likovi: Zloćudni tumor, Bolnica i Slavica Aralica (pacijent)

Uvod u kroniku (ulazak u Bolnicu)

U 13 ušla u bolnicu. Do 14 tražila svoj odjel, do 15 sobu i krevet i besplatno dobila babu kojoj smeta klima pa se sad zajedno kuhamo bez bosanskog lonca i ladimo na zdravoj promaji. Telku čujemo, ali ne vidimo. Imamo mjesto za TV, ali nema ni njega, ni slike ni tona /čuje se iz susjedne sobe/. Imamo klimu, ali je ne palimo jer babi do mene ladi noge i natiče joj ruka od nje. Imamo lavandin u sobi, valjda je upotrebljiv.
Išla piškiti na neki čudan zahod, utvrdila da se tu izlijevaju guske. Prihvatila stanje, šećem po dugom hodniku dok me ne "prikolju", i izvade mi taj tumor, i zbrajam dojmove prije nego ih uputim Berošu za izvještaj o stanju u zdravstvu. Inače, promaja tuče sa svih strana, sad se testiram na nju.

Probudila se u pet i po. Nikad ranije. I zube oprala. Nikad ranije. Šetala pa po hodniku gor pa po hodniku dol. Kilometar-dva, tri, nije čovjek cicija pa da cjepidlači u koji kilometar više ili manje. A onda me uhvatila sestra i uštekala infuziju i onda je počelo...
Krknula sam dva Normabela, bocnuli su me u trbuh nečim protiv zgrušavanja i sad će me uskoro oboriti pa ću odspavati. Ujutro će mi dati opet Normabel i pravac sala..

Gotova prva operacija, kirurška biopsija ili, pučki, skinuli samo tumor. Samo osam šavova. Probudila se gladna, žedna, gola i bosa. Konačno jela iz torbe, rez malo boli, ali ja junak pa trpim. Čak i prošetala hodnikom u pratnji svojih kurdila (drenova s bočicama na kraju). Dohvatila se i svojih gaća od pidžame (otpiši ono gola).
Ujutro me pitali hoću li kući. Za dlaku istrčala u pidžami od sreće, ali me uhvatiše, previše, tutnuše u ruke otpusno pismo i pravac kući. Javit će mi se kad stigne PHD. On donosi presudu. Zato ga valjda i pišu velikim slovima, radi dojma.

I stigao je. Za dva tjedna. I presudio je: druga operacija - skidanje dojke.

Opet pakiranje najnužnijega, svoje apoteke (71 godina za vratom urodila je i lijepom kolekcijom lijekova) i straha koji se ne da spakirati u kufer, prevelik je.

Bolnica Križine prvi dan:
Ušla u bolnicu u nedjelju,ali ne ostavila prije toga svaku nadu kao Dante. Ovaj put odmah našla odjel jer su me odveli. Ali ne i svoju staru sobu i još stariju babu koja ne da paliti klimu. Sad imam klimu iznad glave, dakle na oku. I radi, hvala tehnici. Ovaj put mi je soba odmah do vrata odjela, što nije loše ako mi na pamet padne kakav uzmak. Šalim se.
Nisu četiri zvjezdice,ali već su me besplatno obrijali (nasuho, valjda je ponestalo kreme) pod pazuhom, propitali o životnim navikama/ ono piješ, pušiš.../ i upoznali sa sutrašnjim programom (nažalost, ne kulturnim): večeras injekcija Fragmina, ujutro nešto u infuziji, a onda će me čak i provozati u pratnji (kao zatvorenika) do Firula na neko obilježavanje (nije tetovaža garant) i na povratku mi ne gine operacijski stol gdje se prestaneš uzdati u sebe, a počneš u sve one iznad sebe do kraja hijerarhije. Najsretniji si kad zaspeš, a još sretniji kad se probudiš. Čujemo se onda.

Bolnica Križine drugi dan:
A da, prije operacije se ide na nekakvo obilježavanje na koje sam stigla u pratnji i kombijem nakon neprospavane noći zbog cimerice koja je inače dobro gluha, ali to nadoknađuje u glasnoći hrkanja, i zbog saznanja da se ta pretraga obavlja u onom tunel-uređaju kojega se bojim kao crnog vraga. Za normalne ljude, koji se uz to i ne boje, to traje 35 minuta. Ali ja ne bih bila ja da sve ide po reguli: kad sam ja došla na red, valjda da me oduče od straha, trajalo je sat i dvadeset. Kako kontrast nije htio prolaziti kud je trebao, izbacili su me iz bubnja da u hodniku radim gimnastiku rukama i ja sam izgledala kao luđak koji mlatara uokolo, a nikoga nema blizu. I onda opet u bubanj, opet brojenje u nedogled (jer tako se koncentriram na nešto drugo) i kad su mi već obje ruke iznad glave bolno utrnule, zahvaljujući mahanju, izvukoše me da bi mi rekli da nisu ništa napravili i da mi umjesto jednog limfnog čvora koji su trebali pronaći, moraju na operaciji dignuti prvi red čvorova. Što je to pet-šest komada više, kao da će netko brojiti. I tako sam imala rebalans operacije, drhtave ruke i noge od straha da mi se činilo da je operacija šala mala. Mirno sam ušla u dvoranu jer tamo nema bubnja, radioaktivnog bockanja gdje si najosjetljiviji i luđačkog gimnasticiranja. Već poslije tabletice za smirenje bila sam ukomirana i tupa da mi je sve bilo ko ravna Slavonija. Nikad pitomije nisam otišla u takvu dvoranu, jedino su mi u glavi još odzvanjali brojevi. Mislim da sam ukupno izbrojila više od tri tisuće. Dalje znate: buđenje i sreća što je sve gotovo. Uza sve preglasno hrkanje moje nagluhe cimerice /protiv kojeg ni čepići ne pomažu/, uspjela sam odspavati cijelu noć.

Bolnica Križine treći dan:
Ujutro sam naplatila svu patnju jer sam se dvaput onesvijestila i povraćala, ali dok ovo pišem, stanje se popravilo, samo sam pospana, uuužasno pospana. Gluha cimerica operno hrkala. Bez pauze! Zamrzila opere. I piletinu, naročito bijelu i treći dan. Po meni bi kokoši trebale imati bar osam bataka da što brže i dalje pobjegnu od bolnice. Možda danas ulove kakvo drugo živinče. Stiže vizita. Gledam ih kao prijeki sud. Ali nema novih presuda. Samo odmarati i lagano ustajati. Pa jedno bockanje, jedna infuzija i sad sam mirna do ručka. Evo i jedne sličice s prozora. Možda su ovo zbilja 4 zvjezdice kad imam i pogled na more (bez kokoši!).

Bolnica Križine četvrti dan:
I četvrti dan nenaspavana. Ali baba što hrče imala nekoliko sati nesanicu pa sam bar to zgrabila. Danas dobila novu cimericu. Bolje. Ružno je biti sam u sobi, noću, u bolnici. Valjda ova ne hrče. Danas me žulja dren pa se nikako ne mogu namjestiti u krevetu. Možda pokušam stojećke odspavati. Manje boli. Kad nitko ne hrče, tuku zvona s obližnje crkve. /Sreća da ne znam kako zvuče ona za pokojne/. Sad će ručak. Samo ne piletina!
Nestalo koka. Valjda odletjele na jug. Bilo neko živinče krupna zuba i još krupnijih godina pa smo se naganjali po tanjuru i završili neriješeno; pola njemu jer se nije dalo ,a pola meni jer sam se umorila secirati ga. Stvar je spasila blitva. Točka na kraju je bio čaj serviran u boci za infuziju(!). Živjela kreativnost!

Bolnica Križine peti dan:
Peti dan: Jutros mi skinili jedan dren, a sutra će drugi i pustit će me kući. Skinili mi dio "okova" /elastičnih zavoja/ pa lakše dišem. Još nije ručak pa se nadam da su sve koke ili pocrkale ili u izbjeglištvu.

Bolnica Križine šesti dan:
Filuju me kao tortu: red injekcija ,red antibiotika, red tableta (za smirenje i mirniji san, a pomogne i kod tuđeg hrkanja). Pronašla zvonce za sestru pa sad imam osiguranu pratnju do "intimnog" mjesta.
Polako počela sama šetati hodnikom (90 koraka u jednom smjeru) do kraja rukohvata jer što je sigurno (čitaj: na nogama), sigurno je.
Sutra idem kući! Kućiii!

Kronika sedmi dan:
Konačno doma! Svoj krevet, svoja spiza /juneći toć na zeca/, svoj kantun, svoj zahod...Bez bockanja, infuzija, vizita i – piletine (bez bataka)!

Ni kući nije nedostajalo medicinskih aktivnosti: kontrola kirurga, previjanje kod svoje doktorice, pa opet red kirurga, red previjanja...koliko su me puta odmotali i zamotali, mogli su me mirne duše mumificirati. Deseti dan mi javili da je stigao PHD nalaz i da je dobar: niotkud dozvan Zločesti tumor nije prešao ni na jedan limfni čvor! A onda 16.dan s novom dozom nalaza oči u oči s onkologom. Što moj strah već, to on viši u mojim očima. Gledam kao u haškog suca. Ali iza mene nema zločina, sva moja krivnja je u tome što sam podletjela tamo nekoj zločestoj stanici tumora koja je baš morala pasti na moju adresu. I sad će pasti presuda: prvo ide onaj utješni dio - nema zračenja(!), a onda slijedi terapija (tabletice) i neka potpora za kosti, ali ja osjećam da ima još nešto (a nije šlag na kraju) tek nagoviješteno kao mogućnost, ali i kao takvo plaši: kemoterapija. I da stvar bude gora i teža, traži se moje mišljenje. Ako kažem "ne", pomogla sam sucu, a išla naruku Zločestom tumoru. Kažem li da, zadovoljan sudac, a nezadovoljni i ja i tumor. I onda je iskrslo rješenje: poslati tumor na nekakav skupi test (ne na Berošev račun), umjesto sebe na nekakvo okrepljujuće krstarenje, pa nek on presudi.

I tako olakšala tekući račun za 21 tisuću, pomela ga do zadnje mrvice, i sad čekam što će novi sudac - test presuditi. A kod njega nema olakšavajućih okolnosti, on će mi u oči skresati što me dalje čeka. Nadam se da će biti milostiv. Ipak nada umire zadnja, zar ne?!