Mali Koki
Ispovijesti jedne pice - Dio 10
by Mare
28.04.2021.

Vrata sobe se otvaraju i opet sestra ulazi prva. Znala sam, niti je vizita, niti vrijeme jela, a bome niti sam ju zvala. To! To! Dolazi cimerka!!! Tko? Tko? Tko?

Otišla iz bolnice moja teta Nada…
Rastužilo me, baš sam se bila naviknula imati nekoga pored sebe i nisam željela biti sama. Strahovala sam da će me opet prevaliti u mračno stanje uma.
Stalno sam se okretala prema tetinom krevetu i razmišljala kako je ipak ljepše dijeliti sobičak s nekim nego biti sam.

Vrata sobe se otvaraju i opet sestra ulazi prva. Znala sam, niti je vizita, niti vrijeme jela, a bome niti sam ju zvala. To! To! Dolazi cimerka!!! Tko? Tko? Tko?
Ulazi lijepi curetak duge ricaste kosice, svijetlo smeđe kose, skoro da je plava i velikih sjajnih očiju. Prelijepe, ne znaš jesu zelene ili plave, ali meni nekako u sjećanju ostale zelene.
Visoki curetak, lijepih dugih nogu, ma lijepog mladog tijela, prelijepo građena. Pršti ljepota iz nje, prelijepa cura, meni dijete. Odmah sam vidjela da je godina mog mlađeg sekića.
Izbečila sam oči, a vjerujem i da su mi i usta bila kao ladica otvorena, kao kad si iznenađen. Ono kao u crtiću.. paf! Dijelom jer je bila prelijepo biće, kao kakva vila, dijelom jer je bila mlada.
Asti pa to je dijete? Meni dijete, ja sam joj mogla biti mama. A majko mila, što dijete radi ovdje? Tako lijepo, tako milo i tako nevino, cijeli svijet pred njom…
Svima nam je taj dolazak jednak, baš kao teta Nada i ja, ušla je preplašena, gledajući u pod i spuštenih ramena. Baš sam imala nagon izletjeti iz kreveta i zagrliti ju, utješiti ju.
Mali preplašeni cakani miš. Pa šta ti radiš ovdje? Jesu li ovo istine? Prošlo mi je glavom. U meni se tada rodio nagon da učinim sve da malom mišu bude bolje, da se ne boji. Željela sam da se smije. Oprala me i znatiželja. Ma šta to može biti da je ona tu? Jedva sam čekala započeti komunikaciju. I nije mi dugo trebalo.

Mali miš zove se Josipa, tek je napunila 20 godina. Kao savjesna cura obavila je svoj prvi ginekološki pregled, imala je tada 19 i već na prvom pregledu otkriveno je da na jednom jajniku ima nešto veličine 12 cm, ali i na drugom također nešto, ali manje. Opet su mi usta kao ladica bila otvorena. Gledam ono prelijepo vitko tijelo i pokušavam shvatiti gdje stane nešto veličine 12 cm. Obje smo se čudile.
Malecka je prolazila isti onaj strah neizvjesnosti. Mlado prekrasno biće koje je tek zakoračilo u ljepotu mladenačkog života, strasti, otkrivanja, učenja, stvaranja (ma, dana ponosa i slave) stavljeno je u žrvanj straha gdje ti u sekundi potonu sve lađe. Podsjećala me na mene, iako sve to strašno zvuči, ali iz okica pršti radost, smijeh, život, borbenost. Nije bila u sobi niti 15 minuta sve smo znale jedna o drugoj. Cijeli dan nismo prestajale brljati. Ma dvi čigre heheh… dvije vatre, ma dvije iz Dalmacije. Kao i sa sestrama, rodbinom… brzo, glasno govore, upadaju u riječ, misli samo dolaze, nemaš ti vremena sačekati da ona završi, ubacuješ se, smiješ se… paše ti… osjećaš se tako toplo, tako pozitivno, tako doma, kao da ju cijeli život znam… baš smo iste… samo mala mlađa i starija verzija. Malecka u nekom trenutku prestaje biti Josipa i meni onako od dragosti izleti Koki.
Moj mali Koki. Kao da sam imala svog malog sekića pored sebe, malo klupko veselja, dragosti, pameti, ljepote… Mala ovnica poput mene. Koki studira medicinu i trenutna želja joj je postati pedijatar. I poprilično joj dobro ide.
Onda si možeš misliti zašto je za nju bio najveći strah da neće moći biti jednog dana mama. Da će se u tek navršenoj 20-toj možda morati suočiti s idejom da to neće biti ostvarivo. Strah da ćeš u 20-toj možda biti u menopauzi.

Znam da su mi prošle mojom glavom moje 20-te i da mi je to bio ljepši period života, strasti, intimnosti, ono totalni flashback, auu! Ne, nisam željela da joj to bude uskraćeno i odmah sam počela mantrati: „Ne, ti ćeš biti uredu! Sve će biti ok!“.
I tako je bilo, počela sam izvlačiti sve mogućnosti kojih sam se mogla sjetiti. Neke su bile i blesave ali ne i neostvarive. Čovjek je napredovao toliko u zadnjih sto godina da za pet godina već mogu doći do novog otkrića. Sve sam ja tako izvlačila, bubala, nasmijavala. Znam da sam i rekla: „S razlogom se stvari događaju, bilo loše ili one dobre. Svi smo predodređeni za nešto i imamo svoju ulogu, samo je moramo pronaći. Dok imamo svrhu imamo i razlog.“
Mali kokić se smijala, bila pozitivna, bile smo spremne za njenu operaciju. Nismo dozvolite da neizvjesnost utječe na naše, njezino raspoloženje. Drago mi je bilo da sam bila njezina stijena, a ona moj dašak sreće i pozitive.

I taj dan je došao i prošao. Mali koki je brzo došla k sebi i znale smo na čemu je.
Ona tvorba od 12 cm koja je pojela lijevi jajnik bio je benigni tumor s velikim udjelom kalcija u sebi, bio je tvrd i morali su ga piliti da bi ga uklonili, a na desnom su bila dva manja tumora koja su uklonili i sačuvali jajnik te se nadaju da će ipak možda biti funkcionalan. Imala je carski rez i nije bio strašno velik. Brzo smo mi šetale odjelom. S obzirom da je imala mene i moje primjere bila je pripremljena, ali i bez toga njezina snaga volje je bila velika. Divota za gledati. Sjećam se da smo se svemu veselile, kao da smo na maturalcu. Svi su ostajali s nama duže, kao i kada je teta Nada bila tu. Veselile smo se hrani, sve nam je bilo fino. Kakvo veselje, kakva vriska kad je riba došla na meni. Pa brate kao da su nam ne znam šta dali. Barem bi jednom Dalmatincu to trebalo dosaditi čak i onom koji je samo porijeklom Dalmatinac. Ali ne, mi smo to slistile s guštom.

Naravno da je i s njenim prvim obavljanjem nužde bio smijeh- vrlo sličan opis mome doživljaju.
Sjećam se rečenice: „ A Mare što se teško obrisati guzu? Ne znam kako!?“
Ne možeš vjerovati da nešto što je tako rutinski i nebitno postane jedna od težih stvari za obaviti.
Znam da je moja pomisao prvi puta bila „Mare, ti nisi znala koliko si sretana što si možeš obrisati guzu.“ Tako glup pokret, a tako težak. To se ne da opisati. Isto kao i sjedanje kad sam opisala. Drž, ne daj, toliko da ideš probati je li možda lakše drugom rukom. A ne, još je i gore! Haha! Potrajati će to, proći će vremena dok si kvalitetno samostalno obrišeš guzu.

Bilo je puno dogodovština, ali nekako su sve prolazile uz smijeh, ako su i trebale biti strašne ili teške ja ih danas jednostavno tako ne pamtim. Rekla bi onako zdravo seljački ma p***** dim. Kao npr. vježbe s fizijatricom. Dobile smo opičenu mladu imoćanku koja je već nakon drugog dolaska s vrata veselo glasno ulazila „Eej ekipa evo me na tulum“. Nije baš od riječi do riječi ali svakako u tom stilu. Velim, opaljena, smiješna, ma ludilo. Zar ne bi bio bolje kad bi svi radili svoj posao s voljom, strastveno, osmijehom i naravno znanjem.
Nas dvije uvijek smo bile spremne za akciju ili novu vježbicu. Tko ne bi uz takvu fizijatricu. Voljele smo kad bi nam dolazila svaki dan da provjeri kako smo i kako napredujemo.
Uz nju smo usavršile ustajanje, sjedenje, kako čučnuti ako slučajno nešto moramo podići, što smijemo, a što ne smijemo. Pripremala nas je za odlazak doma i što ćemo smjeti i moći u kojem periodu. Divna osoba puna energije. Definitivno sam joj zahvalna na svakoj pomoći i riječi. Puno je pomoglo u mom daljnjem oporavku, a pogotovo kada sam se vratila kući.

Mali Koki je dobro napredovala (čekalo se još obavljanje velike nužde, pravilo koje sam spomenula- ako je s vama sve u redu nakon operacije, onda je to što se čeka da vas puste).
A i ja sam dobro napredovala, rana je izgledala super (nisam se na previjanju usudila pogledati, ali doktor je tako komentirao) pa sam dobila info da bih uskoro mogla izaći, ako nalazi krvi budu dobri. (nešto malo je pokazivalo upalu, ali ništa strašno).
Plan je bio da do kraja tjedna Kokić i ja zajedno idemo kući. Odmah sam zvala na tri, četiri strane da mi naprave cheesecake. Užasno sam se zaželjela čizića pa, ježi ga, užicala ja njih par. Zicer je zicer, bar jedan bude napravio. Moj fejvorit, mljac mljac, hehehe.

Bio je doručak i mi smo se veselile da do kraja tjedna idemo kući. Već smo sve planove kovale, kako ćemo se vidjeti, i šta, i gdje, i kud… Za doručak je bio standard margarinić, pekmezić, Zdenka i jogurt. Pojela sam i vratila se u krevet. Znam da sam bila više u polusjedećem položaju i da sam namjestila uzglavlje visoko. Koki je još jela i mi smo nešto brbljale kao i uvijek. Primijetila sam da mi je ruka ljepljiva te sam ju krenula obrisati, kad na spavaćici fleka.
- O bem ti sunce i pekmezu vid kak sam se umuljala…
- Ček ček pa nisam jela pekmez, a joj!
Odmah mi je sinulo, podigla sam spavaćicu, a ona gaza flekava. Nema što drugo bit - šav je puknuo.
Mali koki gleda šta je, a ja hajmo na bok pa se gurni rukama u sjedeći položaj pa na noge i pravac sestrama u ambulantu. A Kokić u čudu.
Odmah ja uletjela…. - Sestro, mislim da mi se šav otvorio! I kao malo dijete zadigla spavaćicu i pokazujem vidi, vidi, tu, tu… haha, kako mi je to sad smiješno.

Dr. Alvir sve nježno, najnježnije skida gazu i gleda.
- Marija šav se otvorio na dva mjesta.
Stisnuo je trbuh, a nešto toplo se cijedi preko trbuha na bok. Nisam željela gledati, mogla sam pretpostaviti što je. Nije boljelo, nisam bila nešto ni preplašena, niti sam se pitala koliko je ozbiljno. Kad je dr. Alvir u pitanju osjećala sam se sigurno. Maknuo je klamerice koje su se otvorile, to je malo pikalo ali ništa strašno.
- Marija otvorilo se na dva mjesta. Nema gnoja, samo se tekućina skupljala i ne izgleda upalno. Morat ćeš ipak ostati duže, moramo to malo pratiti, dosta je duboko- nekih centimetar i dugo 3 do 4, ova druga je manja.
- Kako molim? Kaj imam otvorenu rupu? Asti, ja to ne želim gledati.
- Doktore ‘oćete li me nanovo klamati, da zatvorimo?
- Ne, ona sad mora zarastati iznutra prema van i malo će potrajati.
Fino je to moj doktor očistio, dezinficirao i ponovno stavio gazu. Taj Alvir je tako pažljiv i drag, ma brate i da boli, kad on radi ne boli. Ništa ne boli i nije bilo strašno, niti je boljelo što se šav otvorio, a niti sam ja imala osjećaj da mi se trbuh otvorio. Da nisam vidjela fleku ne bih imala pojma.

Mali koki me gledala u čudu:
- Jesi dobro? Je li te boli?
- Ma boli drek, samo neću kući, još ću ostati u bolnici.

Sad mi je bilo jasno zašto je nalaz pokazivao upalu i zašto su me svako malo dolazili pitati kako sam, imam li temperaturu ili neku promjenu. Sve što sam im govorila je da sam malo naduta i da mi trne prepona (kao da nije moja kad pipnem kožu i da kroz nogu prolaze trnci).
A što? Bila sam vesela i pokretna i sve te stvari nisu se činile čudnim. Gle, natečen si jer ipak je tjedan dana od operacije (a usput budi rečeno, bila sam i narednih mjeseci natečena dok sve nije zaraslo, kod takve operacije to malo traje) i ne kakaš. Pa kako ne bi bila naduta? Zašto bi bilo čudno? Pogotovo ako nemaš povišenu temperaturu, ako te ne boli i ako mi nalazi ne vrište.
I da, naravno da noga malo trne. A gle, malo sam rasporena, povadilo mi je par tvorničkih postavki i limfe, pa mora cirkulacija proraditi (budem pisala o tome).
Mislim se, još je to na kraju ispalo super, izašlo samo van. Našlo put. Bolje nego da se upalilo ili nešto gore. Loše je jedino bilo što će ožiljak biti ružan, ali ja za to nisam marila.

Nazvala sam Milu i malo cmoljila. Malo su mi lađe potonule. Veselila sam se ići kući, pogotovo jer su mi se svi veselili i nema tko mi nije ispekao čizića. Ja budala nisam rekla recimo Mili da mi se jede čizić pa da neko jednu ispeče. Nego- ja sve žicala pa reko’ jedan će upaliti. A Mile meni:
- Svi su ti ispekli. Šta ću ja sad s tolikim tortama u frižideru. Matere ti, znaš da je to jedini kaj mi baš nije nešto. Šta nisi naručila bilo šta drugo…
Smijeh obostrani..

Mile je nama fino spakirao i donio na portu. Mislim da je bio čizić od moje tumice. A kad je sestra to nama donijela... Kokić i ja se ubile od čizića. To nam je bio jedan od ljepših dana, dan veselja, gušta i smijeha. Kao da smo jele nešto najbolje na svijetu.

Tih par dana koji su preostali uz malog kokića bili su radost i veselje. Micek je ponijela laptop i tonu filmova, bilo je divno provoditi vrijeme s njom uz filmove, komentare, zaključke. Uživati u mladosti, njezinom biću, pogledu na život, zdravom svjetonazoru, željama, snovima. Mogla bih o njoj i teti Nadi pisati stranice i stranice. Ja sam bila sredina, Kokić mi je dala dašak moje mladosti, a teta Nada dašak moje budućnosti. Bila sam i još uvijek jesam oduševljena snagom koje žene posjeduju.
Je li moguće da su nam najgori dani postali neke od najboljih priča?
Da smo boravak u bolnici i oporavak učinile najboljim što smo mogle?
One su moj najteži period učinile lakim i lijepim. Ja ga se danas s odmakom od nepunih devet mjeseci sjećam sa smiješkom i kao nešto što i nije bilo tako strašno.

Kao što sam rekla sve se u životu događa s razlogom…