Oda boli
Ambasadorica tuge
By Nikolina
26.03.2021

Stablo ima čvrsto korijenje i čvrsto je, iako su mu grane polomljene.

Sjedim i osluškujem.
Osjećam užasnu bol. Jako me boli iznutra i ne znam što da radim.
Odlučim i prihvaćam poziv svoje boli da pišem.
Tolika mi je bol da bih vrištala.
Zašto to nitko ne vidi?

Netko me povrijedi i nastavi kao da ništa nije bilo. Baš to, ništa, meni nešto. Meni sve.
Meni bol.
Trebam se isplakati, izvrištati.
Tek sad razumijem ona lica na kojima piše; boli me duša. Ćutim njihova srca bez ijedne izgovorene riječi.
Sad razumijem sebe u vezi svih onih kojima sam bila preosjetljiva.
Njima sam bila previše.
Sebi nisam!

Tužna sam jer im nisam ništa rekla. Tada i sada.
Što sve živi u meni i želi van.
Želi van al` se osjećam tako nemoćno. Kao da drugi mogu, a ja ne. Drugi ne razmišljaju što govore i kako govore. Drugi ne razmišljau koliku bol mogu prouzročiti svojim riječima.

Jesu li svjesni toga?
Bolna sam hodala svijetom.
Bolna sam išla na radno mjesto.
Bolna sam se budila.
Bolna sam išla spavati.
Tako me bolilo. Jako me bolilo. Bolilo me još više jer sam bila okružena s toliko ljudi, a opet sama.
Moja se bol suzdržavala, skrivala.

Puno suza nisam ispustila jer su mi rekli; o čemu ti pričaš?
Ma daaj, a jesi ti čudna.
Moja bol je trebala biti viđena, zagrljena, prihvaćena. Trebala sam da suosjećaju, da plaču sa mnom. Želim plakati slobodno pred drugima. Ne sažalijevati, već plakati. Izraziti svoju tugu, ljutnju i bol.

Sad ti želim odgovoriti za svaki onaj tren kad si izgovorio i izgovorila riječi koje su ostavile rane.
Nisam previše.
Nisam čudna.
Nisam bezobrazna.
Ne trebam promijeniti karakter.
Nisam prosječna.
Ne sažalijevam se.
Nisam slaba.
Nisam gruba.
Nisam neuka.
Nisam religiozna.
Nisam tvrda.
Nisam emocionalno sjebana.
Nisam prefina.
Nisam agresivna.
Nisam durica.
Nisam jadna.
Nisam ograničena.
Ne, ne pametujem.
Ne, ne filozofiram.
Ne, ne želim pažnju.
Ne, nisam djetinjasta.
Da, trebam pričati o osjećajima.
Da, trebam pričati o nutrini.
Da, trebam pričati o strahovima.
Da, trebam se ogoliti.
Da, trebam hodati bez maske.

Da, ljuta sam.
Tužna sam.
Tužna!

Da, jesam.
I to je u redu.
Ja sam u redu.
Da, moje emocije pričaju.
Dozvolila sam im i opet ću.
Dat ću im prostor. Dat ću im sebe.

Tko si ti da mi to braniš?
Tko si ti da mi kažeš da je to previše?
Tko si ti da kažeš kako je to slabost? TKO?
Tko si ti da mojim emocijama kazeš NEMOJ?
Tko si ti i zašto me vrijeđaš i stavljaš u ladice?
Tko si ti i zašto ih ušutkavaš?
Tko si ti da obezvrijeđuješ moju bol i njene riječi?
TKO?

Kao što zemljopisna karta ima iscrtane granice tako sam i ja svoje iscrtala. Unutar mojih granica, emocije dišu, osluškuju se i poštuju.
Želim da postuješ moju "državu", moj teritorij, moje granice.
Možeš se ne slagati.
Prihvaćam.
Samo ne želim da mi govoriš tko sam i kakva sam.
Ne želim da mi govoriš NEMOJ i NE BI TREBALA osjećati.
Znam tko sam.

Znaš li ti sebe?
Poznaješ li ti svoj teritorij?
Svoje emocije?
Čuješ li ti sebe?
Vidiš li ti sebe?
Znaš li o čemu pišem?

Da, želim da me vidiš.
Da, želim da me čuješ.
MENE, ne svoje neznanje, površnost i projekciju.
MENE!