Predoperativne pripreme
Ispovijesti jedne pice - Dio 4
by Mare
19.02.2021.

Definitivno je neizvjesnost ta koja te ubija. Unutar tih dana nisi bio normalan i imao si svakodnevne borbe jer nisi znao što te čeka. Zato i je bilo toliko uspona i padova...

Definitivno je neizvjesnost ta koja te ubija. Unutar tih dana nisi bio normalan i imao si svakodnevne borbe jer nisi znao što te čeka. Zato i je bilo toliko uspona i padova.

Ti jesi znao da je neki vrag u tebi, jer ti je to netko stručan potvrdio…, ali ti nisi znao što te čeka.

Ostaješ li bez dijelova svojih tvorničkih postavki ili ne, koja će vrsta operacije biti ili hoće li je uopće biti, ma je li to na kraju još gore, a što ako budem morala na kemo ili zračenje, šta je gore od toga dvoje, a što ako budem morala oboje? Kako da se postavim? Što mogu očekivati? Ne osjećam se bolesno? Trebam li se osjećati bolesno?

Jednostavno ne možeš biti normalan kada ne znaš što te čeka i užasno je teško biti u pozitivnom moodu (mood- raspoloženje, op. u). Ja bih to opisala kao da si u žešćem PMS-u… to stanje uma…, ma puta 10, ako ne i više. Otprilike bi tako izgledalo onom tko te prati u stopu i pokušava biti tvoja podrška. Eto, zamislite ludu ženu koju je oprao PMS, tolika je brzina promjene raspoloženja i toliko osobnosti može izaći iz žene da ti misliš da si s više njih, a ne samo s jednom.

Curke, ja nisam znala do dana dolaska u bolnicu što me točno čeka i što meni jest. Svaki dan iščekuješ nalaz biopsije, al od njega ništa. Ma ako je i najgore, al bar da znam.

Moja Ivka (eto nje opet)…, nas dvije od uvijek smo voljele sve vidjeti, isprobati, istraživati…, u ovoj fazi života zaintrigirala se za istočnjačku kulturu - od učenja jezika do rada na samoj sebi. Počela me učiti meditaciji kako bih dovela stanje uma u red, a i danas vjerujem (a pitat ću je) da uspijevam ovladati svojim ponašanjem kada me uhvati panika i strah. Mislim da je moja mica mene pripremala za fajt..., eto reži mi glavu ako nije. Mogu reći da je njezin pristup i glas uspijevao tih sat vremena u tih par dana držati me u totalnom miru i spokoju…, čak mislim da je uvelike imalo ulogu u daljnjim događajima koji će se odvijati.

Krenule su i prve predoperativne pretrage, tada me onak’ počela lupat stvarnost. Pogotovo onaj stres, jer se vraćate na mjesto zločina. Čim sam kročila u bolnicu počela sam biti nervozna, kao neki PTSP -vraća ti se ona jeza, pogotovo ako nije išlo brzo jedno za drugim kada nemaš vremena razmišljati.

Ove meditacijske tehnike disanja tu i tamo bi dobro došle, ali svejedno ne uspijevaš kontrolirat emocije…, koliko god bi se trudi loše misli micati, one su se nizale tolikom brzinom da je bilo za poluditi- „pucanje po šavovima“.

Taj Institut je toliko divna bolnica s toliko divnim suosjećajnim ljudima da, kada i pukneš, ti ljudi sve rade da te podignu. Sjećam se da sam pukla na vađenju krvi… ničim izazvana…, a sestra je mislila da se bojim igle (donekle je istina, ali mi je tada bila „Ravna Bosna“ da ih je i 10 zapiknulo u mene), ta divna mala, simpa, crna žena je toliko svojom pričom, osmijehom i šalom pokušala učiniti to vađenje krvi bezbolnim, imala sam osjećaj da nije Covida ona bi mene grlila dok god ja ne bi bila bolje. Vani je čekao cijeli red ljudi da ja završim, a ona nije dala da iziđem van dok god ne dođem k sebi. A ja…, ja ne znam kud’ bi sa sobom, izlaziš van i nitko ti ne zamjera, mislim da smo svi bili u istom sosu i nikom 5 ili 10 minuta gore dolje nije ništa značilo, nikome se nigdje nije žurilo, imala sam osjećaj da razumiju.
Najgore je bilo čekati pred vratima svoj red i sjediti sam. Poželjela sam da je moja sestra sa mnom ili Milan, definitivno nitko ne bi trebao sam biti u tim trenutcima sam. Kvragu i corona i kud me opali usred tog još kaosa.

Ostala je još magnetska rezonanca, za taj pregled apsolutno nisam imala nikakav strah, običan dan i Milan me vozio.

Mislim da je kvaka u biti bila ta što ne razlikujemo preglede CT i MR, tako da su svi koji su u mojoj okolini bili na taj pregled govorili: „Ma to ti je ona tuba šta te uvuku pa ti mirno ležiš i za par minuta gotovo“…, aaaa kakva greška!

Kako je na uputnici pisala radiološka dijagnostika, a i u onom bunilu vraga sam ja čula MR ili CT, na porti sam tražila gdje je CT (svi uvijek viču CT onog, CT ovog).

Kako je lagano već 10 minuta prošlo preko mog termina, a ja na mobitel i što je ta vražja radiologija?

Ko da si neki idiot, kak’ neznaš? A daj, ’ko se zamarao s tim ili mislio da će ga opaliti nešto ovakvo pa da zna razlike u strojevima i pregledima? E, sad, reci ti meni koja je razlika između endlerice i obične šivaće mašine? Eto ne znaš!! Pa šta bi ja sad trebala znat koja je razlika u kojem stroju.

I tako ja, pokucala ponovo i: „Oprostite, jesam ja na krivom mjestu?“ Čovjek baci oko i: „Naravno da jesi“.

Ali, kako je taj Institut divan, odmah zovu, javljaju, brinu i ja dođem na pravo mjesto.

E, ali sad je druga ušla da se ne čeka pa ti čekaš dok ona završi. Mislim si ja, nije to baš par minuta, koliko oni nju snimaju?!

Došao i na mene red, dobila sam onu bolničku haljinicu što gledate u filmovima sa procijepom posred leđa i stražnjice. Sestra objašnjava proceduru, ali, nekako se meni počinje stres podvlačiti pod kožu.

Ona prava ženska intuicija, nekak’ mi smrdi da „bu bil show“.

Dobila sam braunilu, jer će ići taj nekakav kontrast u ruku (nije strašno, ne peče, ne boli i ništa ne osjetite), sestra dolazi s nekakvom spravicom: „Marija, ovo neće boljeti, samo će vam možda biti malo nelagodno, ali nije strašno, moramo vam i taj kontrast gel staviti u nju“…, možda je i rekla vaginu ali ne mogu tvrditi. Ja, kakva sam ludača, odmah zamišljala jel’ mi fluorescentna, baš me zanima koje je boje, kak’ to zgleda? Budala, šta ćeš? Meni uvijek gluposti padnu na pamet, ko’ malom djetetu.

No, doslovno minutu nakon mi nije bilo do šale. A i bogme sam naučila razliku u strojevima…, ooooo da, naučila i zapamtila za sva vremena.

Dok se stroj zahuktava još je nekako ok, ima čak neki r’n’b ritam...

Ali

kad

se

on

zahukta...

Majku mu, ako ne bi strgao sve sa sebe i pobjegao u tri materine!!!!!

Hej, a onom tko reče da si možeš odspavati i odmoriti, da traje par minuta!!!

Kako da ne!

Možeš odmorit... kako da ne!!

Nepomično ležiš, prvo pola sata dok onaj stroj pjeva - a pjeva kao da si na najgorem rave partyu koji postoji na kugli zemaljskoj - kao da se onaj nabrijani DJ nagutao opakih droga i sad tebe pila tim hororom! A ti si zatvoren u toj tubi ko’ u lijesu i ne smiješ dlaku pomaknuti, kamoli ruku!

Zaboravi slobodno tehniku meditiranja i disanja, gledaš kako da te moždani ne strefi, a ne jel’ bi meditirala!

Pa tko normalan može meditirati dok te „pere“ šest ili sedam neurotičnih zvukova - jedan gori od drugog pa se još izmjenjuju. Ne možeš se ti toliko fokusirati na to da ti se bar jedan imalo svidi kako bi se naviknuo kad doleti još gori.

Gledam u plafon, brojim točkice, rupice, mrljice, bilo što, ne bili izdržala. Počela ja brojati minute, 1..2..3….60 eto minuta, još se više pogubila, jel već 10 ili 20, a možda sam ja kreten, samo 5 izbrojala.

Odjednom stane.

Tišina.

Izvlači me van, ja sva sretna, a kad ono: „Sada ćemo nekih 20-tak minuta gornji dio abdomena i onda ćemo vam u slušalice govoriti kada da udahnete kada da izdahnete“.

Kako molim?! Što kažete?! A daj nemoj me....

O majko mila!!! Sve svece sam nabrojala, nema te psovke koja se u mojoj glavi nije izvrtila.

I hajdmo! Ponovno ista agonija, opet isti ritual, opet ista paranoja, ista partijana, isti show…

Nema sada blejanja u plafon, sad ga zaboravi, a ne možeš ni u onu tubu gledati. Zatvorenih očiju? Doživljaj još gori…, o zemljo otvori se…, ima li agoniji kraja?

Odjednom: „Marija, sada držite dah, Marija dišite, držite dah, dišite“. Koliko je to trajalo? Nemam pojma, ali znam da je tako bilo lakše i podnošljivije.

Opet „muk na Marakani“ i krene me izvlačiti van…Tooooooo toooooooo!!

Gotovo? Je li gotovo? Recite mi pliz da je gotovo? Spremna suze roniti, samo što ne krenu...

„Marija, zaboravili smo vam staviti kontrast u venu pa ćemo još smo 10-tak minuta donji dio abdomena“.

Što ste rekli?

„Marija, zaboravili smo vam staviti kontrast u venu pa ćemo još smo 10-tak minuta donji dio abdomena“.

Kako molim?!

„Marija, zaboravili smo vam staviti kontrast u venu pa ćemo još smo 10-tak minuta donji dio abdomena“.

Po treći put kreće agonija, sve prolaziš ispočetka, samo sada počinješ brijati, kreće paranoja, neki je opaki vrag pa te muljaju kontrastom, oni meni neće reći, pa dobro, šta su to vidile, eto ga na...

Ma, ubij me odmah sad…

I opet muk, traka me izvlači van, tražim pogled sestre, suze klize neopisivom brzinom, tijelo se počinje panično tresti, drhtavim glasom pitam: „Je li gotovo? Molim Vas, ne vraćajte me unutra, molim Vas, recite da je gotovo?“

„Marija, pa jeste se Vi prepali (jok ti si) pa nemojte plakati, evo sve je gotovo, sve je uredu pa bili ste tako mirni, inače žene hoće sve počupati i nemirne su (baš se pitam zašto!?), al bili ste divni, baš mi je žao, dođite da vam pomognem, nemojte sami.“

Što jest, jest, sestre i doktorica su bile divne i tople i pomogle me obući se i riječima tješile da me umire. Curke, da nije bilo Corone ja sam sigurna da bi one svaku ženu grlile da dođu sebi od straha. To se dalo osjetiti po pokretima i manirima.

Izlazim van, a Mile: „Kako je bilo?“, „J... te CT da te j....!“. „Pa šta je bilo?“. „Nije CT, MR je!!“. „I ne, NE SPAVAŠ!“

On se smije...ej, njemu smješno, pa me grli pa me ljubi, pa mu krivo…,ali mu i smiješno…pa se ja smijem…pa poludim „j... ti CT da ti j....“.

Ivka zove da čuje kako je prošlo pa se i ona smije…, pa se ja smijem pa malo plačem…kvragu i MR!!!

Znam samo da ću, ako ikad budem opet morala u ovo čudo ići, tamo reći sestri neka mi svake tri minute javlja koliko je prošlo, inače NE ULAZIM, makar crkla.

Ostalo je samo doma pripremiti torbu i napraviti najgoru stvar koja me još čekala: reći mami i malom sekiću. Kao sa srednjom sekom, najgora objava koju moraš doći reći članu obitelji, a pogotovo onom koji upravo prolazi kemoterapiju (mama) i malom sekiću, da je još jedna sa ovim hororom.

Nema načina da to izvedeš bezbolno. Bila sam hrabra i prezentirala sam to kao da je niš’.

„Ajde mama nemoj plakati, ne umirem ja bez sjekire.“

Malog sekića je oprala nestvarnost kao mene onaj dan na biopsiji, kao da sam joj rekla da idem na Maldive, tako je to nju opalilo. Jadna: kad ju je opalilo drugi dan, tako se prepala da me uvrijedila da je bezosjećajna. A mali miš... kako bi starija seka ikad išta zamjerila.

To jutro popila sam kavu i zapalila cigaretu, uzela torbu te ja i Mile krenuli u nepoznato.

Pred bolnicom na parkiralištu smo se toliko izgrlili i izljubili, i ja sam ušla.

To će biti prvi puta da smo tri tjedna fizički razdvojeni u ovih naših petnaest godina zajedničkog života.