Sretno buđenje
Ispovijesti jedne pice - Dio 7
by Mare
10.03.2021.

Sjećam se ugodne tišine, zvukova aparata na koje smo spojene, ugodne zelene boje, ugodnih glasova sestara, njihovih kretanja, što rade. Bile su zanimljive kute koje nose, zanimljivih boja, dezena i krojeva. Sve sestre i doktorice koje su nam prilazile bile su tople, ugodne, pune suosjećajnosti i spremne uputiti koju toplu riječ.

Bila sam budna i sretna…sve negativno što se nakupljalo posljednjih tjedana kao da je isparilo, nestalo. Kao da sam bila lakša, kao da sam prodisala, ne znam, ali moj um je bio slobodan…
Osjećala sam se ko’ malo dijete koje zvirla okicama i veselo promatra oko sebe što se događa.
Sjećam se da su sa mnom bile četiri žene, sve su spavale i sve su mogle biti moja mama i baka…, bila sam najmlađa.
Sjećam se ugodne tišine, zvukova aparata na koje smo spojene, ugodne zelene boje, ugodnih glasova sestara, njihovih kretanja, što rade. Bile su zanimljive kute koje nose, zanimljivih boja, dezena i krojeva. Sve sestre i doktorice koje su nam prilazile bile su tople, ugodne, pune suosjećajnosti i spremne uputiti koju toplu riječ. Učiniti nam buđenje lakšim i udobnijim. Ne znam da li sam ikada vidjela toliko empatije i ljudskosti na jednom mjestu. Jednostavno se nisi mogao osjećati loše.
Prvo što mi je palo na pamet je Milan, je li mu netko javio? Da se ne brine. Da zna da sam dobro.
Čim su vidjeli da sam budna jedna od sestara kao da mi je čitala misli, prišla mi je i prvo što je rekla:
„Gospođo Marija ne brinite suprugu smo javili da je prošlo sve u najboljem redu. Odlično ste podnijeli operaciju. Kako se osjećate?“
Ko’ iz topa sam bubnula: „Sretno!! Znači muž zna.. Hvala vam!“
Zapamtila sam samo zvuk smješka i oči koje su se smiješile, jer nisam od maske mogla vidjeti onaj pravi. Ali se dalo osjetiti da je bio iskren i topao. Mirne duše utonula sam ponovo u san…
Budi me zvuk motora, zvuk isti Milinom Kawasakiju. A daj me nemoj zezat…, jel’ moguće? Jel' on to kruži da mi se javi? Ma je? Baš je zvučalo kao da je on. Baš me je veselio zvuk i da postoji mogućnost da mi se muž pokušava javiti. Bio on ili ne veselila me mogućnost da je možda tu glupost smislio samo da bi se ja smijala. Nisam mogla znati jel’ on, ali ne bi me čudilo da je. Sklon je tim malim glupostima koje me u isto vrijeme nasmijavaju i čine mi neugodnost.
OOO DAAA, zna on da njegova žena ne voli te romantične gluposti, a la prosidbe po koncertima ili buketi cvijeća i slične gluposti, jer bi ga tak izdevetala bez obzira kaj je mrcina od 2 m.
Zna onu priču di mi je jedan od bivših za 17 rođendan došao sa 17 bijelih ruža pred školu. Matere ti… Sva sreća da je škola imala dva ulaza/izlaza. Dok je on čekao ja sam bila na pol' puta kući.
Kak' je bil' stariji i vozil' je auto…, misliš da nije prije mene stigao kući? Aj, bilo je lakše trpiti Kaću da me sprda par mjeseci nego da me cijela škola sprda non stop. Milan je kuler, on ga baš servira da se više smiješ nego kaj ti je neugodno i to da ne gleda previše ljudi.
Sada sam ponovno bila budna, primijetila sam da je sunčan dan jer je prozor bio iznad mene, ali apsolutno nisam imala pojam o vremenu ili koje je doba dana. Malo sam ovaj put bacila oko na sebe. Nema di nisam bila „prištekana“ na nešto. Za ova čuda na prstu i prsima sam brzo skužila da ne smiju past inače stroj vrišti; na zglobu ruke su bile čak tri braunile (ej, čak tri) i bila sam spojena na flašice. Znam da sam si mislila šta je da je neka je. Ja se super osjećam i ništa me ne boli.
Poželjela sam vidjet kak’ zgledam …, skužila sam da sam od majke rođena ispod popluna i neka bolnička spavačica prebačena preko mene. Hoću li, neću li? Ništa, prošla sam rukom lagano po trbuhu i bome zavoj je bil' od „cice do pice“. Juuuh.. , nisam baš imala filing da je tak’ veliko, ma nisam ja imala filing da sam uopće otvarana, rezana…, baš nestvarno.
Osjećala sam samo težinu i da je svaki pokret težak. Ne da boli, nego da si smlavljen od umora i teško ti kapak dići, a kamoli bilo što drugo. Prvo što sam napravila je pomakla prste na nogama pa malo stopala … ono lijevo – desno… juhh dobro je… funkcionalna sam. Malo me je zanimalo šta je s trbuhom, a da ja malo pomaknem, kakav je osjećaj, hoće li boljeti? Mislim, ne bum se naprezala ili bolje ne. Kaj da neš' zeznem pa da mi se trbuh rastvori. Skužila je sestra da mene nešto muči. „Gospođo Marija, jel' Vam neudobno? Trebate li što?“
„Ma malo mi je neudobno, trne mi guzica, ne znam kako bi se namjestila.“
„Sad ću ja vama složiti“, uzme neki upravljač spojen na krevet, a meni nadohvat ruke i počne dizat uzglavlje….
“Jel ok?“..
“Ma mrak!“
„Hoćemo malo i noge?“
„Može.“
„Je li sad ok?“
„Odlično puno bolje.“
„Marija, ako vam je neudobno možete se malo pomjeriti, ali nemojte naprezati trbuh. Ako možete oduprite se nogama i rukama da namjestite svoje tijelo u neki lagodniji položaj. Ne smijete koristiti trbuh. Rađe zovite nas da pomognemo.“
„Jeste žedni?“ Kako je postavila ovo pitanje tako sam ja shvatila da sam žedna ko' pas.
„Joj da, molim vas!“
Donijela je neku bijelu šalicu (podsjetila me na one old school šalice za bijelu kavu iz Juge po restačima ili hotelima dok smo bili klinci, baš me nasmijalo i vratilo u djetinjstvo) s cjevčicom. Nije bila slamka, baš je bila savinuta cjevčica. Držala je dok sam ja pila par gutljaja. Dovukla je onaj bolnički stolić i stavila ostatak da mi bude u blizini ako ožednim.
Baš mi je glava bila teška i ponovno sam zaspala…
Ne znam koliko sam bila dugo na intenzivnoj. Jedan dan ili dva? Jesam li prenoćila dva puta ili jednom? Baš mi je u magli. Određenih stvari se mogu baš jasno sjetiti, ali većina je bila u snu.
Mogu reći da sam se tamo baš dobro naspavala, unatoč ležećem položaju i tome da mi je konstantno trnula guzica. Malo sam već mogla više raditi rukama pa sam stalno namještala onim upravljačem uzglavlje i noge gore –dolje pa malo jedan guz pa drugi. Fascinantno je da mi niti jednom nije bilo zlo, ali niti malo, niti glavobolje ili slično.
Jedno od sjećanja je da sam bila u sredini, sa svake strane po dvije žene. Obje do mene i lijevo i desno bile su godina moje mame i tihe, a na krajevima i lijevo i desno žene koje su mi mogle biti bake. Ona desno bila je veseli tip, a i borac. Prva je hodala i promatrala sam njene prve korake. Baka s lijeve strane do kraja je došla zadnja. Znam da me pištanje njenog aparata probudilo tokom noći. Jadna se prepala kad se probudila i iščupala sve cjevčice na koje je bila spojena. Sestre su u trenu oka bile tamo i smirile ju. Međutim, jadna je par puta ponovila strah i sličnu scenu. Prvo što ti padne na pamet je da skočiš, otrčiš pomoći baki, ali onda te udari stvarnost da isto nisi u mogućnosti. Sestre su bile divne. Koliko je bilo tužno toliko je bilo i lijepo vidjeti koliko su se trudile lijepim riječima umirit ju. Koliko strpljenja i volje imaju te sestre. Za to stvarno moraš biti rođen i ne može to raditi bilo tko.
Jedno od sjećanja je i kupanje, ako se to tako može nazvati. Sestre su došle presvući krevet i malo nas osvježiti. Bome sam imala upitnik iznad glave. Kak' budu to izvele, jer ja nisam bila u stanju ustati. Zamišljala sam scenu kao iz filma kad njih četvero/petero zgrabi plahtu i prebaci te na drugi krevet. Okee? Ali kak’ ide kupanje? Rekla je sad bumo' vas malo okupali. Kako?
Maknula je poplun, ostale smo ja i bolnička spavačica prebačena preko mene da sakrije moje intimne dijelove. Pored, na onom mom stoliću imala je lavor tople vode i gazu. Laganim nježnim pokretima prala je moje noge, ruke, pazuh. Rekla mi je da se desnom rukom uhvatim za lijevi okvir kreveta i povučem toliko da može doći do leđa i guze. Na kraju je povukla spavaćicu i obrisala prsi i ramena. Pogled je bio topao i s poštovanjem. Blago mi je obrisala lice. Bas je imala lijep pogled... Iako je bila mlađa od mene imala sam osjećaj kao kada majka pere svoju malu bebu od par mjeseci u onoj kadici. Točno takvu toplinu i takav osjećaj. Njoj to nije bila rutina, njoj to nije bio „samo da odradi“ posao, ona nije bila gruba, ona nije željela da se ja osjećam posramljeno. I ja se stvarno nisam tako osjećala. Osjećala sam zahvalnost i poštovanje.
S lakoćom je izvukla posteljinu i stavila novu ispod mene, a da ja nisam trepnula. Na kraju je maknula spavaćicu i stavila novu. Tada sam, u tom kratkom trenutku, vidjela ogromnu bijelu gazu zalijepljenu preko trbuha, crvenu cjevčicu ‘oliti dren. I dalje mi baš nije bilo stvarno. Ni taj rez ni milion cjevčica koje su bile spojene po meni. Pokrila me, nasmiješila se i pozdravila.
Najlošije iskustvo s intenzivne su bile pripreme za odlazak. Kad me prvi put posjetila fizijatrica objasnila mi je postupak ustajanja te da ćemo za prvi put samo pokušati ustati. Sve se odvija pomoću ruku i nogu. Desnom rukom povlačiš se na bok, najčešće držeći se za krevet da se povučeš, a lijevom kao potpora da se odgurneš dok noge spuštaš polako na pod jednu po jednu. Također, njima se odguruješ kako ne bi upotrebljavao trbuh. Uhh prvi put je bilo neopisivo teško, i nisam uspjela samostalno. Nisam se uspjela niti ustati. Kako sam sjela, tako sam osjetila neopisiv pritisak, glavobolju, vrtoglavicu i zlo. Čudan i težak osjećaj. Neopisiv. Sjediti je bilo naporno, osjećaj kao nikad prije. Kao da ti organi nisu posloženi, neki čudan pritisak - kao da kamenje imate u sebi ili što li. Nije da nešto pretjerano boli, ali je jako, jako neugodno.
Nisu me silili ustati iako je cilj bio par koraka. Ali sam saznala da sutra ujutro napuštam intenzivnu. Prvo mi je prošlo glavom, aaa ja neeeeebi, meni je ovdje baš super. Ne bi ja sama bila u sobi.
Malo sam se osjećala tužno.
Slijedeće jutro dobila sam doručak. Čaj i keksi s maslacem! Aaallllaa što je to meni bilo fino. Kaj’ da sam dobila škampe na buzaru u najmanju ruku. I to je jedini obrok kojeg se mogu sjetiti na intenzivnoj.
Došle su fizijatrica i sestra, i ja sam ponovila postupak podizanja u sjedeći položaj. Samostalno, ali samo do ustajanja, tu sam trebala pomoć. Napravila sam par teških koraka do kolica s njih dvije pod ruku. Jesu, bili su teški i više sam vukla noge... onako, klizala kao na ledu, ali sam uspjela. Izgledaš kao dijete koje radi svoje prve korake, skroz si nestabilan i naporno je, ali bez obzira na sve bila sam optimistična. Hej! Dan i po' od operacije, a ja sam na nogama i hodam.