Sve je vani
Priče jedne pahuljice - Dio 3
by Marina
07.03.2021.

Ako smatraš da ćeš moć mirno živit kad te ozrače, ti odbij mastektomiju. Međutim, ako ćeš se poslije, svako toliko pitat i zapitkivat, da li je ostao dio tumora u tebi, nema smisla, razbolit ćeš se još gore. Tvoju onkologicu ne znam osobno, ali po dosadašnjem iskustvu preko drugih pacijentica, mislim da savjesniju nisi mogla dobit...

Nakon bolnice sam otišla kod svoje doktorice opće prakse.
Morala sam pitati savjet, smiriti psihu, kirurg mi je stavio bubu.
Što ako skidam zdravi dio tijela sa sebe?

Doktorica mi je dala smjernicu kako razmišljati.
"Ako smatraš da ćeš moć mirno živit kad te ozrače, ti odbij mastektomiju. Međutim, ako ćeš se poslije, svako toliko pitat i zapitkivat, da li je ostao dio tumora u tebi, nema smisla, razbolit ćeš se još gore. Tvoju onkologicu ne znam osobno, ali po dosadašnjem iskustvu preko drugih pacijentica, mislim da savjesniju nisi mogla dobit. Ako hoćeš faksirat ćemo nalaze u Zagreb, pa traži još jedno mišljenje. Poprilično brzo ti je zakazana iduća operacija, morala bi je odgodit".
Shvatila sam, ja sam tip osobe koji bi se stalno „pipkao“ po dojci i zamišljala čudovište kako raste. Odustala sam od drugog mišljenja.
Taj dan, nakon tima sam bila u totalnom rasulu, ponovo sam proživljavala dan kad sam saznala za dijagnozu, a opet drugačije, ma i gore...
Ovo je prvi dan (a mislim i jedini) da sam baš plakala i žalila nad svojom sudbinom.
Nije mi bilo ni do čega, niti do mog poznatog sarkazma
Baš sam bila ljuta, bijesna, očajna, slomljena, prestrašena.
Taj dan sam bila slaba!
Međutim isti taj dan sam primila toliko poruka podrške, ohrabrenja.
Sve i da sam mislila pokleknut, kako?

Doduše u svemu mi je trebao netko, tko je znao kroz šta prolazim, netko tko je, nažalost već prošao kroz sve ovo...
Moja tadašnja kolegica (dobila sam broj od šefa) se brzo stvorila kod mene.
Do tada nismo nikada pričale o intimnim stvarima.
Četiri sata razgovora - spasilo me!
Ono što me možda i trgnulo, bilo prekretnica u mojoj glavi, vodilo, a možda još uvijek vodi su njezine riječi kad je ona dobila dijagnozu: " Bože, ne znam koliko mi je još ostalo, misec, dva, pet ili pet godina... samo mi daj da ih šta bolje i kvalitetnije proživim".
Zatim me pitala: "Sve i da znaš da ti je malo vrimena ostalo; Želiš li da ti prođe u suzama, depresiji, da još gore zacrniš sebe i sve oko sebe? Vrime ti prolazi svakako, ti biraš kako ćeš ga provodit.“

Nisam više zaplakala, sabrala sam se i krenula hrabro dalje.
* kolegici nisu davali velike šanse - a evo je 16. godina prošla - bravo!!!
06.06.2017 TREĆA OPERACIJA
Dolazim na odjel. Sestre me već dobro poznaju: "Opet si nam došla!?" pitaju me. Nastoje da zvuči kao dobrodošlica, ali čujem šok u glasu. Što me i ne čudi (nisam došla na odjel plastične kirurgije, pa da pomisle da sam se možda došla "popravljat").
Taj odjel torakalne kirurgije mi je postao kao treći dom.
Sjećam se super ekipe kad sam na prvu op. došla, bez tereta "raka" u glavi. Cerekale smo se nas četiri cimerice. Izgledalo je kao da smo u hotelskoj sobi na ekskurziji. Ni slutila nisam da će mi se 15-ak dana nakon, život totalno izokrenuti.
Nakon što sam nakon prve operacije dobila temperaturu i treći dan završila na hitnoj, u meni je zazvonilo. Po prvi put sam pomislila da možda, ipak nešto nije u redu.
Našla sam se na stolu školskog kolege iz osnovne. Baš on da mi „kopa po sisi“?
Zemljo otvori se.
Na „živo“ mi je odšio dva punta da izvadi ugrušak.
Još uvijek mislim da mi je to najbolnije iskustvo, ikad.
Drugo što me je malo zagolicalo i probudilo sumnju da možda nešto nije u redu je bio moj pas Ron. Nije se odvajao od mene i skroz se čudno ponašao. Dok bi ležala na kauču sjeo bi na pod kraj mene i čudno me promatrao. Šapom bi me gurkao, cvilio.
Tada sam i mami rekla da mi je čudan, kao da nešto loše predosjeća.
"Ma ti si luda" dobila sam odgovor i vrlo brzo sam i sama zaboravila na ružne misli.
Drugi boravak u bolnici nije bio ni približan prvom. Pogotovo kad smo cimerica i ja (obje mlade žene suočene sa istom dijagnozom) dobile za treću cimericu.
Gospođu koja se pod utjecajem alkohola potukla sa susjedom, da bi joj taj isti (također sa povišenim promilima u krvi) polomio rebra. Bili su u crnoj kronici. Dijelit bolničku sobu s nekim tko je pod apstinencijskom alkoholnom krizom, još k tome trpi bolove polomljenih rebara.
Nezaboravno!
Na dan operacije, dok smo odlazile u salu, ista gospođa je svaku od nas ispratila pjevušeći:
"bye bye love, bye bye sweet caress
hello emptines, I feel like I could die..." usput mašući nam.
Super scena, u slučaju da se ne probudiš.
Zadnje što si vidio je ona (osim sale i operatera).
I tako, eto me tu, na istom odjelu treći put.
Tu sam večer ležala na krevetu do prozora. Sjećam se, gledala sam kako mjesec obasjava more. Prava lokacija za hotelski balkon s pogledom i cijenom od puno „eurića“.
Romantika.
Ja u bolničkoj sobi.
Uhvatila me prvi put tuga zbog dojke (tu večer sam shvatila koliko smo mi žene "glupe", kad ne volimo neki dio na sebi).
Krenule su suze (mada sam se stvarno dobro nosila s tim da ću izgubiti dojku) cijele tri min.
Držala sam mobitel u ruci vrteći po facebooku i naletjela na sliku bivšeg kolege.
Radili smo zajedno u prošloj firmi.
Zaposlio se u novu firmu i doživio nesreću. Njemu se to dogodilo otprilike godinu dana ranije nego meni ovo.
Pao je sa skele i ostao nepokretan, u kolicima. Na slici je bio nasmijan.

Mislim da je daljnji tok mojih misli predvidiv.
" I ti glupačo plačeš zbog dojke, šta bi bilo da ti ruku sutra kidaju? Nogu?"
Shvatila sam da postoje i gore stvari, obrisala suze i zaspala.
To jutro je krenulo veselo, opet problemi sa mojim venama, sestre na odjelu me ovaj put nisu mogle ubost i staviti braunilu, već su taj dio posla ostavile ekipi u sali.
Doduše ni oni nisu imali sreće ovaj put. Došla je anesteziologinja i rekla da me neće više mučiti, već je i puls počeo ludovat (priključena sam već na sve aparate za operaciju).
Uspavat će me preko desne ruke na kojoj se može napipat koja vena, pa kad zaspim će mi sve to prebacit na drugu stranu.
Budim se opet polupijana, ovaj put znam da dojke nemam, pa šutim. Bio mi je zamotan cijeli prsni koš, ništa nije boljelo. Osjećala sam se čudno kad bih spustila glavu, falilo je nešto, falio je dio mene. Mislim da mi je moj sarkastični humor dosta puta u svemu ovome spasio psihu i da sam uz pomoć njega puno toga izgurala.
Kad su bila previjanja, sa sestrama sam se dogovorila da ćemo ići polako. Okretat ću glavu u stranu sve dok ne budem spremna za vidjeti.
Pogledati sebe u redizajniranom izdanju.
Sestre su pazile da se ne vidim dok sama nisam zatražila. Smogla sam snage nakon četiri-pet dana. Ponekad mi se čini, da i nisam bila sama sa sobom na čistu, ali mi se nije odugovlačilo. Rekla sam sestri da bi se pogledala danas, stvarno imaju razumijevanja i imala sam podršku.
Nije bilo strašno. Uopće. Zavoljela sam taj svoj ožiljak na prvu.
Iako cijeli život imam višak kila (samim time i komplekse), nakon operacije sam ponosna.
Na plaži, s jednom stranom kostima napunjenom gazom, bila sam ponosna kao nikad.
Došao je i taj 3. PHD.
Još rasprsnutog tumorskog tkiva u prostoru od cca 23mmx17mm. Doduše sad sam već „stručnjak“ u čitanju, pa sam uočila da su rubovi po 5cm od svakog kraja zdravi.
Jeeej!!
To sam smatrala dobrim nalazom - izašlo je sve! (samo me nemojte opet iznenadit - promislila sam). Koliko god bolesno zvučalo, osjetila sam olakšanje.
Radost što sam pristala na mastektomiju.
Dolazim kod onkologice s phd nalazom.
Kaže: "Vidiš Marina, bila sam u pravu, bilo ga je u dubini, sad je izašlo".
Odlično, kad je sve izašlo, mogu li izbjeći kemoterapiju?
" 7 cm - kad se sve tri operacije zbroje - je ogromno tumorsko tkivo, koje je bilo u tebi. Ponavljam, ja ti život riskirati neću". Jesmo li sigurni da ga još negdje u tebi nema?
„Nismo“ (stale su mi oči u glavi).
„Nikad ne znamo da li je koja stanica otišla negdje putem krvi, i zato ćeš primiti kemoterapiju, ali molim te, ne razmišljaj u tom smjeru".

Tu večer se Alen opija od sreće.
Sve je izašlo!
28.06.2017 TIM
Na timu je bilo manje doktora. Moram priznati da su me ovoga puta ugodno iznenadili, skoro sam izašla pjevajući
Ponudili su mi da odem napravit sve za umjetnu oplodnju.
Rekli su da zamrznem stanice pa nakon svih terapija, ako budem u stanju da pokušam zanijeti.
Kemoterapija može sačekati dvadesetak dana, ništa se neće dogoditi.
Poslije sam išla po nalaz kod doktorice u ambulantu koja mi je rekla.
„Nema više bolesti, otklonjeno je sve“.

Prekinuo se niz loših vijesti.
Hvala Bogu!
U rodilištu sam imala super tim koji me vodio, sve je prošlo u najboljem redu.
Jedino što se sve malo prolongiralo, jer mi je kasnio ciklus.
Pretpostavljam da je preveliki stres zaslužan za to.
Kemoterapije počinju 01.08.2017 16 kom