Zen
Ispovijesti jedne pice - Dio 6
By Mare
04.03.2021.

Buđenje je bilo lagano, kao kad se naspavaš i postepeno budiš. Nije me svjetlost ubijala, mada se niti ne sjećam koje je doba dana bilo. Znam da je bilo zagasitije i tamnije. Možda je bila noć ili je bila predvečer.

Bila sam budna i prije nego je sestra došla probuditi me. Uputila me: tuširanje, kateter, čarape, krv, tablete, polazak….

Više se niti ne sjećam kojim je redom išlo i jesam li pobrkala redoslijed, ali se sjećam osjećaja. Bio je …tup.

Da, to je pravi izraz, više si bio tup od silnog straha i paranoje. Bila sam bezlična.
Valjda je to onaj zadnji stadij kada je glava tupa jer više nema snage borit se sa strahovima.
Vukla sam se, iako je kupaonica bila 2 m od moje sobe, doći do nje je bila vječnost.
Stajala sam u tuš kabini i gledala svoj trbuh, prolazila sam rukom i gladila ga.
Misli su prolazile…moja tibica, sada si zadnji put takav, hoćeš li biti ružan moj trbušćiću?
Hoćeš li biti nakaradan? Hoćeš li mi faliti? Kakva ću biti? Hoću li ja to podnijeti, hoće li me Mile htjeti? Hoću li mu biti ružna?

Imala sam osjećaj da se opraštam s nečim što je bilo moje, a sad moram pustiti da ode.
Po milijunti put osjećaj krivnje. Da li sam mogla drugačije? Da li su moji izbori bili ispravni? Lomim se…ostajem bez svog identiteta, svog prava, prava na izbor.
Makar sam sama izabrala, al opet.
Više neću imat mogućnost predomisliti se, hoću li izgubit sebe? Svoju bit?
Voda je tekla a meni se činilo kao da milion suza odlazi u odvod.
To su bile zadnje suze toga jutra, tog dana.

Sjedila sam čista u spavaćici i čekala sam sljedeće s popisa.
„Gospođo Marija, dođite sa mnom, moramo Vam uvesti kateter.“
"Uhhh"

Sjedila sam na ginekološkom stolcu i čekala. Imala sam malu tremu jer nikada nisam prolazila išta slično. Nisam znala što bih očekivala i kakav je osjećaj, ali sestra je to odmah razbila „Nemojte se bojati, biti ću jako nježna. Neće Vas boljeti, ali će možda biti malo nelagodno.“
Tako je i bilo. Ne mogu čak niti reći da je nelagodno, boljelo nije sigurno.
Toliko sam bila tupa da mi je bilo svejedno. Za čas je ona to složila, ustala sam se i krenula prema sobi. Taj prizor kako držim vrećicu, a cjevčica viri iz mene, mi je bio nekako poražavajući. Osjećala sam se golo.

Ja koja se ne srami ničega, sada sam se sramila i bilo mi je neugodno.
Šta ćeš, legneš se, pokriješ i čekaš sve sljedeće. Iduće je bilo oblačenje tih nekih čarapa.
Neke bijele „stezne“ čarape otvorenih prstića. Gledam svoje crvene noktiće i pitam se, pa dokud sežu čarape? Naravno da u ovoj tuposti, nađem malo humora. Proleti mi glavom:
„Aaallla ovo su ka halteri, Mili bi se svidjeli“ Na rubu usana mi se pojavio tračak osmijeha i malkoc mi je bilo veselije i lakše.
Pružila sam ruku na vađenje krvi. Nisam gledala, razmišljala sam o Milanu.
Misli su odlutale, najdraže mi je bilo misliti o nama i našim budalaštinama.
Milan bi već nabacio neku šalu.

Sad je ostalo samo čekati da dođu po mene. Ležim, čekam, a mene muči taj kateter. Još se nisam navikla na njega. Onaj osjećaj, da buš ga zgural van jer ti smeta. Ne boli, al fucking smeta.
Jebaji ga, ja bih baš sad pišala. Od kud sad ta potreba za pišanjem? Ništa nisam ni pila.
Eno ga vraže sad na...a kud ću pišat, a jebem ti šta ako se upišam? Da ja pustim malo pa vidim kako to funkcionira? Oću drek, pa da popišam krevet. Je kako ne, Mare trpi.
Sad ćeš ti isprobavat. Da ipak probam, pa piša mi se? Aj kvragu…..
Tako se ja borim bi li ne bi li…

„Mare jutro, kako si?
Samo da te pozdravim prije sale i kažem da si u najboljim rukama.
Vidimo se u sali.“
One plave tople okice poslane da me čuvaju.
Kakva toplina i optimizam.
Zaboravila ja na piškanje i ostala u dojmu dobrote koji mi je ostavila.
U vrlo kratkom vremenu sestra je došla po mene.
Popila sam neku tableticu za smirenje, ona mi se pomogla svući, posjela me na kolica, onako golu ko od majke rođenu, zamotala me plahtom k'o bebicu. Sve je činila sa takvom lakoćom, takvom suosjećanošću i toplinom.
Niti u jednom trenutku nisam osjetila da to radi rutinski niti da sam još jedna u nizu.
Kao u filmovima voze vas, a samo svijetla i slike prolaze sa strane. Sad?
Da li je tabletica počela djelovati? Bila sam mirna, ne tupa. Više ka' neko hipi stanje.

Sjećam se sale, ali i ne sjećam, onako blurry. Sjećam se lampe i jakog svjetla. Sjećam se kako mi je više ruku, nježno pomoglo da legnem. Sjećam se zelene boje.
Sjećam se mladog dečka, vjerojatno neki mlađi doktor ili stažist.
Proletjelo mi glavom: „...aaa jest mi drago, da me Andreić počupla i uredila. Sva sreća da nisam Fata, asti koji bi to neugodnjak bil“..mislila sam si ak' idem, neka idem sa stilom.

Neki val sreće me oprao, bilo mi je ugodno, glasovi muški i ženski ugodno su pričali.
Sjećam se razgovora muškarca i žene, kao da su se nešto šalili međusobno, meni je isto bilo smješno i zabavno, a uopće nemam pojma, niti se sjećam o čemu se radilo.
Znam da je bilo ugodno i bilo mi je drago. Oči su mi bile sklopljene i samo sam im glasove pratila.
Zadnje čega se sjećam je ugodan duboki muški glas upućen meni: „Dušo, ništa se ne boj samo se ti opusti…“

Buđenje je bilo lagano, kao kad se naspavaš i postepeno budiš. Nije me svjetlost ubijala, mada se niti ne sjećam koje je doba dana bilo. Znam da je bilo zagasitije i tamnije. Možda je bila noć ili je bila predvečer. Čula sam zvukove aparata i ugodne glasove sestara. Nije mi bilo zlo i ništa me nije boljelo. Samo znam da sam se probudila sretna. Sav strah, paranoja i stres koji sam proživljavala do tog dana, nestao je iz tijela. Osjećala sam se naspavano i odmorno.
Po prvi puta me nije bilo strah, onoga što me čeka i što će biti. .
Nekako sam bila optimistična, dogodio se Zen.
Nestvarno ali istinito, bila sam.... SRETNA