Čemu psihoterapija?

27.05,.2022.

Caspera je izrazito ponosna na svoje volontere.
Jedna od onih koja je od samih početaka s nama je Nikolina Zore (geštalt savjetodavna terapeutkinja).
Razgovarala je s mnogim ženama i provela ih kroz upoznavanje sebe.
Nina nam približava psihoterapiju kroz ovaj tekst i objašnjava kako joj pristupiti i upoznati sebe. Kroz igru, najbolje.

Danas sam opet čula o „radu“ na sebi, ali ovako: najteži i najljepši rad. Učinilo mi se skladno. U konačnici, psihoterapija ako želimo cilja visoko, upoznati i zavoljeti sebe. Ljubavlju koja traje, koja je zrela, prijateljska, pouzdana.
Ne znam kako vama zvuči rad na sebi. Moje obrve se nervozno dižu. Svud se ugura taj rad ☺ Odnosno, u „radu na sebi“ rad pomalo žulja. Da, psihoterapija nije uvijek pjesma, nekad je bolna i teška, nekad i tlaka.
U početku, često pričamo o kapacitetima da živimo dobar život za sebe, ispunjujući i protočan život. Vjerujem da se svi rađamo s ovim kapacitetom, većim ili manjim, a potom ga naše životne okolnosti, iskustva i odnosi, zbrajaju ili oduzimaju. No, znamo da je kapacitet postojao, i da koliko god beznadno se čini sada, taj kapacitet tinja i čeka da ga se ponovno ugleda i odnjeguje. Psihoterapija je i doslovno- njega duše odnosno briga i sokoljenje kapaciteta za dobar život. Kroz iskustvo puno toga naučimo, a ono što smo naučili davno nosimo kao istinu, kao da nije moguće drukčije. U geštalt psihoterapiji koncept kreativne adaptacije označava način na koji smo odgovorili i naučili odgovarati na okolnosti koje su nas zatekle u situaciji odnosa s drugima. Naše kreativne adaptacije mogu bit snažne, duboko ukorijenjene, toliko da neke naše reakcije postaju dio karaktera. Fantastičan uvid je da se možemo i da se stalno iznova kreativno adaptiramo, svaki susret s drugom osobom ( i sa sobom) prilika je za izbor, i to drukčiji izbor. Terapija je prostor i vrijeme u kojem ovo osvještavamo.
U odnosu s drugim- terapeutom, lišenim znanja o vama, i blagoslovljenim da vas ugleda PRVI PUT, mogućnosti su potencijalnije da autentični dio svih nas iziđe i nauči izlaziti na površinu, u svijet, među druge, u život. Kada prizovemo svoju autentičnost, s njom se zbližimo i napravimo joj mjesta u realitetu života, psihoterapija sve manje ima funkciju pomoći, a sve više čaroliju razmjene. S drugim- u terapiji, imamo priliku ponovo postati, sjetiti se davno zaboravljenog, ponekad nedovoljno odžalovanog, iskušavati novo, a naše i biti podržani, i u onome što tek dolazi.
Psihoterapija je prilika za specifičan, jedinstven, blizak, a jasan odnos, i najvažnije ODNOS. Klijent i terapeut su prije svega i nakon svega, ljudi. Terapeut ne krije čarobni štapić koji će odagnati sve problematično i tegobno. Trebao bi biti vodič i drug, koji sluša, pazi, istražuje i potiče, ponekad izaziva. Postoji i ta divna metafora odnosa u terapiji kao plesa (Margherita Spagnuolo Lobb), figure u kojoj spontano odgovaramo na pokret drugoga, nakon čega slijedi njegov usklađeni odgovor na naš pokret. A ples je zapravo igra☺
Tako od rada dođosmo do igre, kako i treba, i u terapiji!

Nikolina Zore
Geštalt savjetodavna terapeutkinja