Nikolinin osvrt

05.05.2021.

Ponukana zbivanjima na Klinici za tumore KBC Sestre milosrdnice, i mogućim teškim posljedicama po onkološke bolesnike, naša Nikolina odlučila je reći #nećušutit i napisala je osvrt o liječenju, o sustavu i o svima nama u konačnici.

Donosimo osvrt drage Nikoline u cijelosti...

Za nas Slavonce uvriježen je stereotip; Mi smo radnici. Rad mi nije stran, ali više preferiram riječ poziv. Poziv ima širinu, intrinzičnu motivaciju, osobniji je. No, ovih dana, psihoterapeutica mi je osvijestila da imam posao. Iako sam na bolovanju od plaćenog posla u vrtiću, oko godinu i pol imam novi posao.

Najkraća definicija bi bila; Kako se izboriti za sebe u zdravstvenom sustavu s dijagnozom karcinoma. Posao je to od 0-24 h. Radi se i "petkom i svetkom" s rijetkim predasima. Nijedan dan nije isti tako da se vrlo teško pripremiti i organizirati. Posao sam započela u jednoj ustanovi a nastavila u drugoj. Kako to izgleda?

Buđenje je u cik zore, oko 6.00h.
Spremanje, molitva i odlazak taxijem ili javnim prijevozom.
Vađenje krvi između 7.00-9.00 h.
Čekanje nalaza oko 2-2,5 sata.
Razgovor s onkologom pa terapija.

U prvoj ustanovi često sam izlazila oko 13h van. Jednom sam izašla oko 18h popodne. Smjena od nekih 11 sati. Smjena u kojoj je osim pretraga, terapija i čekanja, odrađeno i uređivanje slika i stranice za jednu udrugu, pisanje poruka, doručak i ručak, planiranje...
Gužva, hrpa pacijenata, a jedan liječnik. Strpljivost na ogromnoj kušnji. Ali, preživjela sam. Izgubljeni živci otišli u nepovrat.

Za dogovaranje pretraga, često sam trebala nadljudsku snagu. To najbolje opisuje slijedeći primjer. Jednu krvnu pretragu, mogla sam dogovoriti samo u određeno vrijeme, od 12 -14 h. Osobno ili putem telefona. Jednom sam zvala 69 puta. Da, 69 puta. 2 izgubljena sata, a pretraga nije dogovorena. Sutra sam otišla do njih i "porazgovarala" s njima. Srećom, bila sam u Zagrebu. Tada sam razmišljala o ženama iz Like, Podravine, Dalmacije koje negdje okreću isti broj i ne uspijevaju ih dobiti, a stotinama kilometara su daleko. Nakon 2 dana sam iscrpljena, a dogovarala sam jednu pretragu.
Izgubljeni živci otišli u nepovrat. Opet.

Manjak ljudi ili neorganizacija? Ili oboje? Je li uvijek bilo tako?
Nije, ali ti trenuci nisu bili iznimka i urezali su se duboko. Čitam ovih dana u medijima, šef ustanove je obavijestio javnost o nedostatku osoblja. Znači, nisam iznimka i nije moj osobni dojam. Hoće li nadležni imati sluha? Suosjećam, jer se to lomilo i na mojim leđima. Zato sam i otišla. Ustanova je promijenjena, ali posao je ostao isti. Covid 19 ga je dodatno otežao. Izazova je napretek. Primjerice, trijaže. Jedan dan funkcioniraju, drugi dan mi zaštitar govori; pitajte ljude koji su u redu možete li proći prije njih. Čuj to, da ja onkološki pacijent idem od čovjeka do čovjeka i objašnjavam kako imam prednost za trijažu. A ništa, tražim osobu koja je zadužena za nas onko pacijente. Komuniciram i objašnjavam situaciju. Tražim posebnu trijažu za nas. I taj posao traje danima. Jer i za trijažu se treba boriti i izboriti.
Još mojih živaca je izgubljeno.

Prije nekoliko dana zovu iz bolnice radi uputnice. Nemam uputnicu u sustavu. Zovem sestru, kombiniramo što ćemo. Javit će mi se do 12. Niti zove, niti se javljaju na telefon. Uzimam taxi i idem u bolnicu provjeriti što se događa. Nitko ne pita mogu li fizički doći u bolnicu i imam li za taxi.
Uputnica riješena al' živci izgubljeni. Po 'ko zna koji put.

Najnovija anegdota vezana je uz organizaciju docjepljivanja. Neodgovoreni mailovi, neodgovoreni pozivi i onda napokon, javi se medicinski brat s porukom; nazvat će vas sutra. Ali nitko ne zove. Pa opet iznova okrećeš isti broj i javlja se ista osoba koja nakon predstavljanja kaže; a što ste vi trebali? Rekla sam što trebam, ne pravite se "grbavi". Odgovara mi kako nisu imali vremena nazvati jučer. Za mene, onko pacijenta, nije bilo dvije minute za razgovor u višesatnoj smjeni?! Mogu ja čekati, ali moja bolest neće. I tu mi je pukao film da sam odlučila tražiti kontakte samog ministra zdravstva. Slučaj riješen. Docjepljivanje dogovoreno.
Još živaca izgubljeno.

Svatko zahtjeva svoje; bolnica, ministarstvo, povjerenstvo, dom zdravlja, mirovinsko, socijalno.... Pišeš mailove, zoveš, sakupljaš papire, šalješ papire, čekaš, komuniciraš na hodnicima i društvenim mrežama, ideš na predavanja, čitaš, učiš, rušiš predrasude...

Koliki je to obujam posla?! A nisam školovana za njega, niti pripremljena. Bačena sam u vatru.
U međuvremenu, u pauzama plaćam račune, jer oni ne znaju za moju dijagnozu.
Kuham jer se "moramo" hraniti zdravo.
Fajtam se s telekomunikacijskim operaterom.
Vježbam jer treba pokrenuti tijelo nakon operacije.
Perem rublje jer se neće samo oprati.
Čistim. To je razbibriga.

Kažu; sustav je kriv. Sustav smo mi ljudi. Kakvi ljudi, takav sustav.
Ima ih izvrsnih. A ima i onih čiji sam posao morala raditi. Možda je moja izjava pretenciozna, ali da je sve u redu, nije. Ovo je doduše moja strana priče, a svaka medalja ima dvije strane. I uvažavam to.
Rekli su mi na početku dijagnoze, što manje stresora. Pitam, kako? Nikada nisam htjela biti broj. Niti roditeljima, niti prijateljima, niti muškarcima, niti rodbini, niti poslodavcima, niti profesorima... Jer to je moj poziv iznutra; da me vide i čuju jer iza mog imena i prezimena stoji osoba koja ima svoju povijest i dostojanstvo. Više sam od broja. Dostojanstveni odnos želim i unutar sustava.

Upotrijebit ću biblijsku metaforu. Uvijek će biti Judinih sinova i Poncija Pilata unutar sustava koji će prodati i sebe i druge, koji će "oprati ruke" i okrenuti glavu kao da se njih ne tiče.
Nadam se da će ipak više biti Šimuna Cirenaca i milosrdnih Samarijanaca. Onih koji će vidjeti i prepoznati ljudsku patnju i potrebu, imati sluha i suosjećanja za drugog, onih koji će podmetnuti ramena i dati svoje ljudske i materijalne resurse za pomoć drugima.
Jer danas ja trebam pomoć, sutra možda vi.

Postanimo i ostanimo ljudi!