Bolest i liječenje kao uzroci stresa

​

Onkološka bolest također nas može dovesti u  stanje osjećaja stresa kao naše emocionalne i kognitivne reakcije na stresne događaje koji u ovom slučaju mogu biti brojni. Neki ćemo događaj smatrati stresnim ako u tom trenutku procijenimo da nas ugrožava ili ako smatramo da može poremetiti  uobičajen tijek našeg života, ako procijenimo da nismo u mogućnosti reagirati na zahtjeve koji se pred nas postavljaju. Ako krenemo od početka iznimno stresan može biti način na koji nam je saopćena dijagnoza, nekome veliki stres može uzrokovati predugo čekanje u bolnici radi obavljanja različitih pretraga, neljubazno osoblje ili nedostatak informacija. Isto tako iznimno stresno nekome može biti i saopćiti djeci ili nekim drugim članovima obitelji svoju dijagnozu. Stresno je nositi sa svakodnevnim zahtjevima života radi pomanjkanja fizičke snage. Stresan može biti i povratak na posao nakon dugog boravka na bolovanju, posebno ako smo tijekom bolovanja u život unijeli neke prakse pomoću kojih se brinemo o sebi (kao što je vježba, šetnja, različiti oblici relaksacije, hobiji, poseban režim prehrane). Tada je veliki izazov kako u tako posložen raspored uvrstiti  i odlazak na posao. Stresno može biti odlučiti koje kompromise smo spremni napraviti i što nam je važno. Značajan izvor stresa mogu biti i redovne kontrole popraćene strahom  i neizvjesnošću prilikom čekanja nalaza.

​

Tijekom procesa liječenja  i kada ono završi preplavljuju nas različite misli i strahovi. Postavljamo sebi brojna pitanja od onog na početku, zašto sam se razboljela, koje često prati osjećaj krivnje ili dilema jesam li nešto krivo radila, krivo živjela, previše se sekirala ili iscrpljivala, do zabrinutosti i straha od povratka bolesti. Možemo imati i stav i odluku da smo zdrave i da nas nitko neće poljuljati u tom uvjerenju, pa čak i onda kada ortoped na moju izjavu da mi je trenutno najveći problem  u život slomljen mali prst na nozi, kaže (sigurna sam  u najboljoj namjeri): „Imate vi i većih problema“. Pomislim nakon toga,  naravno da ja imam i većih problema ali ja sam ta koja procjenjuje koji  su to moji veliki problemi jer su oni moji i to su neke moje životne situacije kao su meni važne ili problematične, a ne one koje su važne u očima doktora. Posebno kada ja svoju „bivšu“ dijagnozu više ne doživljavam kao problem  i hvala, ali ne morate me na to podsjećati (dobro ja zna kroz što sam sve prošla).

​

Stresno može biti  i pitanje trebamo li potražiti drugo mišljenje ako nam je nejasno ili nas  zbunjuje prvo mišljenje.  Posebno je stresno ako dobijemo dva  oprečna mišljenja odlučit u kojem smjeru dalje. Pitamo se trebamo li sami odlučiti o procesu svog liječenje ili se  prepustiti odluci liječnika, osobe koju prvi puta u životu vidimo i koja nas uopće ne poznaje, a kojoj trebamo vjerovati. To može biti velik izazov ako nismo uspostavili dobar odnos s liječnikom, ili se  u odnosu s njim ne osjećamo blisko ili dobro.

​

Svakodnevni život sa liječenjem i posljedicama kemoterapije kada vas pogled u ogledalo i glavu bez kose brutalno podsjeti u kojoj ste trenutno fazi iako se možda osjećate sasvim dobro i  ne mislite o bolesti, nekome može biti iznimno težak. Možda naprosto ne želimo gledati svoju ćelavu glavu u ogledalu i to je sasvim  uredu jer kosa će narasti i možemo si pomoći perikom i maramom. Kada stavimo periku i našminkamo se jer želimo izgledati zdravo  i tako se osjećati, ne to nije negiranje, to je život i svakodnevna borba svake od nas na način na koji najbolje zna. Isto tako, sasvim je u redu i kada sasvim ležerno prošetate sa svojom  ćelavom glavom po ulici ili objavite takvu fotografiju.  Važno je da je to naša odluka i želja jer je to način na koji se nosimo sa svojim liječenjem i bolešću. Važno je i da od drugih ne očekujemo isto ponašanje, kao i što bi bilo poželjno da drugi ne komentiraju naše odluke. Potrebna je obostrana tolerancija i razumijevanje da je svaka reakcija na bolest normalna reakcija na nenormalne, stresne, krizne i traumatske uvjete. Važno ja ipak da te reakcije nisu dugoročno štetne i autodestruktivne i zato bi bilo dobro potražiti i prihvatiti pomoć kada se ne osjećamo dobro i  kada vidimo da više ne možemo sami.