Nova godina je već polagano ušla u svoju kolotečinu. Bliži se osamnaesti rođendan moga sina. Na blagdan Sveta Tri Kralja. Prošao je sav onaj "šušur" oko Božića, poklona, dočeka. Ulazimo u još jednu dugu zimu. Osjećaji koje zima budi u meni su puni sjete i nekakve neobjašnjive tuge. Ne znam zašto, ali svake godine iznova zima radi isto. Sve nekako kao da stoji i čeka kraj. Redovito se veselim Božiću i svemu oko njega. I naravno veselim se rođendanu jer samo jednom se postaje punoljetan. Mada su ova godina i ovaj Božić sa sobom donijeli mnogo tuge. Strašno puno preispitivanja, puno brige, ali isto tako i zahvalnosti za život koji imamo. Ne bi htjela biti depresivna, ali čovjek mora biti ono što je. Smatram da smo svi skloni promjenama, pa tako i ja. Trudim se biti pozitivna, ali ponekad jednostavno ne ide. Oko Božića smo imali gubitak u obitelji. Smrtni slučaj te uvijek iznenadi ma koliko se spremao. Jednostavno te zateče, ostaneš na mjestu. Bez ijednog pokreta, shvaćaš po ko zna koji put da si prolazan. Shvaćaš da je svaki dan dragocjen, da sva ta trka u životu zapravo ne znači ništa. Još kad osoba umire i pati, e to te izbaci iz cipela. Bez obzira koliko ste bili bliski ili ne, osjećaj da si nemoćan je užasan. Gledaš i ne možeš napraviti ništa. Niti za tu osobu niti za sebe, jer mogla si vrlo lako biti ti ta osoba. Karcinom ne bira. Samo uzima. Ovih dana sam stalno u mislima u mojoj bolesti. Ne mogu si pomoći. Stalno se vraćam na onkologiju, stalno razmišljam o taxolu. Kako sam samo mrzila taj lijek. Nova godina je i tada kucala na vratima. Ja sam po svoju dozu taxola otišla upravo na Staru godinu. Prazničko raspoloženje na svakom koraku. Zadnji dan godine, a ja na onkologiji i taxol teče. Pokrivena do vrata, jednostavno ne želim više biti tu. Trebala bi biti kući sa svojom djecom. Suprug čeka ispred vrata. Čeka dva sata da sve završi. Već mi je dosta taxola. Ovaj i još četiri. Iako sve skupa nije puno. Znamo da četiri nije veliki broj. Meni se u ovim trenutcima čini najveći broj na svijetu. Mrzila sam taxol. Istinski sam ga mrzila. Učinio je od mene spodobu, osobu koja nije imala veze sa osobom prije kemo. Ništa više nisam imala, ni kosu ni trepavice, gotovo ni obrve. Imala sam točno deset obrva. Mogla sam ih jednostavno izbrojati. Po pet na svakom oku. U momentima nisam znala što bi s njima. Stalo sam se pitala: "Da li da ih ostavim ili počupam?". Nije mi se sviđao ni jedan odgovor. Sjećam se jutra kad sam shvatila da sam izboličena. Ustala sam i pogledala se u ogledalo (tih se dana i nisam baš gledala). Gledam i ne vjerujem. Gledam ne prepoznajem osobu u ogledalu. Ništa nije isto, ni oči, ni usta, ni ten, ništa....apsolutno ništa. Čak i pogled nema veze s onim što sam bila, praznina i umor je jedino što vidim. Zaplakala sam prvi i zadnji put to jutro. Nisam se bojala, ne. Zaplakala sam jer se nisam prepoznala, vidjela sam samo taxol koji me preuzeo. O, kako sam samo mrzila taj lijek. Nakon što je prošlo dva sata i nakon što je završio još jedan u nizu, krenuli smo kući. Nisam bila neraspoložena ipak je Stara godina. Sjećam se da sam na periku stavila crvenu novogodišnju kapicu pa smo suprug i ja otišli do prijateljice. Cijelo vrijeme nisam skidala osmjeh. Ipak kemo od mene napravi ludu. Ludu koja se ne može kontrolirati, koja postane hiperaktivna. Mada je u mom slučaju to stvarno bila dobra stvar. Čak sam i zaplesala kad sam došla kući. Dočekana još jedna godina. Dan kao i svaki drugi, kad bolji, kad gori. Meni je ovog puta bio gori, ali znam da bolji dolaze. Još samo mjesec dana pa je sve iza mene. Hvala Bogu. Toliko mi je trebalo snage, toliko strpljenja, da bez Njega definitivno ne bi uspjela. Još uvijek trebam i jednog i drugog, jer borba još traje. Još uvijek sam u prednosti. Još vodim u bitkama. Znam da borba još nije gotova, ali na dobrom sam putu da ostvarim pobjedu. Svaki dan je jedna mala bitka. Moram se pohvaliti da imam dosta dobar rezultat. Vodim sa dobrom prednošću. Svako toliko malo pokleknem, ali ne dam se srušiti. Ustanem i budem još jača. Nakon ovakvih dana, kad smrt pokuca u blizini. E onda sam još tvrdoglavija, jer nije još vrijeme. Još puno toga imam za dati, još puno poljubaca i zagrljaja. Puno smijeha, veselja i plesa. Osjećam da se mijenjam i znam da je na bolje. Znate onu kad ništa ne možete promjeniti, promijenite frizuru? Ja sam upravo to uradila i znam da sam na dobrom putu. Bolest ne mora biti kraj, iako za neke nažalost jeste. Ja biram da bolest bude početak. Početak mene! Početak u kojem ću uživati, ipak se bliži osamnaesti rođendan moga sina. Nije mala stvar, meni momentalno najveća i želim biti tu. Želim i dalje biti tu, jer me čeka još jedan osamnaesti. Zbog takvih događaja se vrijedi boriti i ustrajati. Znam da ću dati sve od sebe. Jer imam zašto i zbog koga. Ipak sam tek na početku!