• Admin

Još malo!!!

Jutros sam se za razliku od ostalih jutara probudila "rano". Otvorila sam oči i sat je pokazivao 07:55. Nasmiješila sam se, upravo u to vrijeme prije 18 godina sam rodila sina. Bila sam presretna i onda i danas. Okrenula sam se na drugu stranu i nastavila spavati. Kad sam konačno ustala sjetila sam se te male zgode. Po ko zna koji put sam se uvjerila u moć psihe. Kako je uistinu moguće da se probudim u točan sat kad sam rodila? Vjerojatno je podsvijest odradila taj dio. Cijeli dan je nekakav "šušur" u kući. Obavljaju se zadnje pripreme, još uvijek se kupuju pokloni i organizira se rođendanska proslava. Djeca odlaze vani na zabavu. Neka uživaju, ovo je njihovo vrijeme. U tom nekakvom veselju konstantno osjećam zahvalnost. Imam zašto biti zahvalna. Tu sam i mogu. Čak i financijski mogu priuštiti sinu dobar provod, a dobro znam da nije uvijek bilo tako. Bilo je jako loših dana. Posebno nakon svih onih troškova oko Božića i Nove Godine. Nakon svega toga, dolazi njegov rođendan. Ove godine je super. Najteže je bilo upravo onda kad sam bila u kemo. Sjećam se da je taxol već polako ulazio u završnu fazu. Zajedno s njim i ja sam bivala sve gore. Sve više je uzimao, a ja sam bila nemoćna. Ne sjećam se proslave tog rođendana. Vjerojatno je nije ni bilo. Psihički već dobro umorna, fizički neprepoznatljiva. Financijski i nismo bili loše, zagrebala sam u "crni fond". To je novac koji sam smatrala samo svojim. Vjerujem da svi mi imamo te neke ljude koje prisvajamo koje ne damo nikome. Ljude koje zbilja istinski volimo iako su nam daleko. Ljude koji su nam pomogli kad se nismo ni nadali. Ljude koji su tvoja krv i meso i niti možeš niti želiš biti bez njih. Naime u samom početku moje bolesti, ujko i tetka su mi poslali novaca. Isto ko šta su oni moji, tako sam i novac smatrala samo i isključivo svojim. Za njih dvoje sam imala onaj poseban osjećaj pripadanja. Mama mi je umrla jako mlada i oni su mi bili jedina poveznica s njom. Zbog svega toga su mi bili još bliže. Doduše nakon svega, došlo je vrijeme da i taj novac bude u opticaju. Mislila sam ga sačuvati za bolje dane, ali nije mi uspjelo. Iako mi je taj novac značio puno, još više mi je značila njihova ljubav i riječi potpore koju su mi davali. A davali su je!!! Taxol odbrojava zadnje dane, a ja ga osjećam u grlu. Bila sam ga puna. U momentima sam mislila da će mi početi izlaziti na uši. Ponavljam strašno sam mrzila taj lijek. Crvena mi se nakon taxola činila kao mala beba. Čak je i prijateljica jednom prilikom komentirala: "Mala, ako ti je previše reci, puno žena stane na desetom taxolu". Znam da sam je pogledala i odgovorila: "Jesu rekli dvanaest? Biće ih dvanaest i točka". Nisam imala hrabrost ostaviti stvari nedovršene. Jednostavno nisam. Možda sam kukavica, ali nisam se htjela pitati šta bi bilo, kad bi bilo? Odlučila sam odraditi sve što treba, pod cijenu ne znam čega. Ja ne odustajem, ne dolazi u obzir. Iako mi je iskreno bilo dosta svega. Zima se pokazala u punom sjaju. Bura i led. Ja svaki tjedan isti protokol. Vađenje krvi, pa pregled nalaza i na kraju taxol. U tom periodu mi se činilo da sam vise na onkologiji nego kući. Puno se razgovaralo o hormonskoj terapiji, a ja sam morala znati sve. Do bola sam bila dosadna sa pitanjima, znam da sam bila naporna. Šta mogu, moram znati. Deset godina hormonske terapije nije malo, morala sam znati što očekivati. Jedva sam čekala da sve prođe. Moj najdraži onkolog je jednom prilikom rekao kako se ljudi pogube nakon što sve odrade. Nakon mjeseci na onkologiji, ne znaju kud bi sa sobom. Velika većina nas koji smo na onkologiji je ostala bez posla. Svi smo zatečeni novim situacijama i na kraju krajeva svi smo tu proveli jedan dio života. Vjerujem da se ljudi pogube, ne znaju šta dalje? Kako dalje? Koliko često se trebaju kontrolirati? I ono vječno pitanje, šta ako mi se vrati? Ja sam samo željela da završi. Bilo mi je dosta svega. Dani su prolazili. Došao je i zadnji taxol. Jako dobro pamtim taj dan. Čovjek bi pomislio da ću skakati od sreće, da ću pjevati i plesati. Ništa se od toga nije dogodilo. To je bio dan kao i svaki drugi dan na onkologiji. Prijateljica i ja smo najnormalnije otišle na našu kavicu prije ičega. Nalazi su svi bili uredni, ipak me taxol nije slomio. Otišla sam unutra po posljednju dozu. Nisam osjećala ništa. Niti sreću niti olakšanje. Čak bi mogla reći da sam osjetila neku tugu. Prijateljica je već u autu bila na rubu suza, vjerojatno od olakšanja jer je gotovo. Ja sam samo legla, pokrila se i ispružila ruku. Znala sam da je ostao još taj. Iznenada me pogodilo pitanje. Što sada? Što dalje? Sjetila sam se priče onkologa. Ljudi se pogube, upravo sam postala jedna od njih. Što nakon svega? Kako dalje? Dok traje boriš se, sad je prošlo. Kako se dalje boriti i s čim? Opet sam se prevarila, više puta sam se prevarila u ovih par godina. Mislila sam kad zavrsi taxol nema više. O da ima!!!! Kemo je odradila svoj dio posla, a ja sam se držala najbolje što znam. Znam da sam uvijek dala sve od sebe. Znam da sam s osmjehom odradila svaku terapiju bez obzira kako se osjećala. Znam da sam na svaku otišla našminkana i sređena. Ni jednoj nisam dala da me slomi, da slomi moj duh. Ni jedna mi nije mogla uzeti ono sto jesam. Ni ćelava glava, ni ispadanje trepavica, ni ispadanje obrva, ni perika, ni stalna nadutost, ni povremena nemoć. Ništa nije moglo ubiti ženu u meni. Bog mi je dao snagu, da dignem glavu i ponosno idem dalje. Kemo je iza, čeka me još puno toga, ali ne bojim se. Kad sam mogla ovo, mogu sve. Ostala sam na nogama s osmjehom na licu, a tako će biti i dalje. Vjerujem da hoće, ja ne pristajem na drugo!!!! Još uvijek sam tu s onim istim osmjehom!!!

195 views

Udruga Caspera

Trg Franje Tuđmana 3/1

21000 Split

IBAN: HR12 2340 0091 1110 6546 4

SWIFT: PBZGHR2X

Radno vrijeme: Uz prethodnu najavu na dolje navedene kontakte (zbog pandemije)

email: casperasplit@outlook.com

mob: 091 953 43 58

  • Facebook
  • Instagram
  • YouTube

Pratite nas i na društvenim mrežama

©2020 Caspera. Powered by JeMaJo'S.