I tako već danima se po medijima provlači priča o raku. Prije dva dana je bio međunarodni dan borbe protiv raka. Govori se o prevenciji, o samopregledima... priča se o socijalnoj skrbi onkoloških bolesnika. Čujem nekakve poražavajuće brojke u našoj državi. Toliko toga je naopako, toliko malo se radi za ljude poput nas, za ljude poput mene. Organiziramo se sami, hvala Bogu na divnim ženama koje guraju sve to u medijima. Jedini način da se čuje naš glas, naša nemoć, naše stanje. U svim tim razno raznim pričama u uho mi ulazi jedna rečenica. Proganja me i ne da mi mira. Stalno se govori o petogodišnjem preživljavanju. Sve u meni se buni protiv toga. Kakvo petogodišnje preživljavanje? Znaju li uopće kako vrijeme leti, kako je pet godina zapravo malo? Svjesna sam da nema garancije i da smo svi jedinka za sebe, ali jednostavno mi ta rečenica lupa u glavi. Tri ipo godine je prošlo od moje dijagnoze, tri ipo godine od operacije. O kakvom petogodišnjem preživljavanju govore? Ne mogu reći da se bojim. Kroz stranicu Nismo Same sam upoznala predivnih žena, pročitala predivnih priča. Toliko dobrih vibracija na jednom mjestu, toliko uspjeha, toliko osmjeha, toliko zajedništva. To mi daje snagu i hrabrost za dalje i dalje. Razmišljam o proteklom vremenu. Vrijeme prokleto brzo prolazi kad si bolestan. Redaju se kontrole, terapije, nalazi, iščekivanja i tako u nedogled. Zadnji nalaz punkcije čvora na štitnjači, hvala Bogu uredan. Sve je i dalje super i dalje se dobro osjećam. Nikad bolje rekla bi, samo petogodišnje preživljavanje i dalje lupa u glavi. I prevencija, prevencija, prevencija. Prije same dijagnoze redovito sam se pregledavala, dva puta godišnje na ultrazvuk, mamografija, samopregledi. Sve je bilo uredno do jedne točke kad sam napipala kvržicu. Sreća da sam se pregledavala. To mi je možda i spasilo život. Preventivno skinula cijelu dojku, preventivno primila šesnaest kemoterapija, preventivno su mi se blokirali jajnici i ušla sam u menopauzu doduše ne preventivno, to je bilo umjetno i prisilno. Tako je moralo biti. Vraćam se mislima u ono vrijeme kad sam bila gotova sa svim. U vrijeme kad je prošlo ljeto i kad je još jedna jesen zakucala na vrata. Prošla jesen i zima su bile obojane kemoterapijom. Nisam mogla ne pitati se šta slijedi ovaj put. Čekala me je još jedna kontrola. Nalazi su pokupljeni, nalazi krvi, ultrazvuka, mamografije, ginekološki nalazi, nalazi hormona. Naoružana do zuba odlazim na pregled kod Profesora. Osjećam se drugačije, osjećam da se tijelo vraća u svoje prirodno stanje. Osjećam da mi menopauza pomalo izmiče iz ruku i da tijelo prati svoj biološki put. Ulazim u ordinaciju, očekujem da ponovno budem stavljena na terapiju potpune blokade hormona. Bez neke velike drame i pompe, hormoni su gotovo došli u normalu. Još par dana i vjerojatno bi dobila menstruaciju. Cijelim tijelom osjećam tu promjenu. Nalazi hormona su samo sve to potvrdili. Profesor gleda nalaze i predlaže ono što sam i očekivala, potpunu blokadu hormona. To znači ponovno injekcije Luprona. Nikako to nisam mogla prihvatiti, jednostavno kemije je i previše u meni. Ne želim to. Ispalim kao iz topa: "Profesore, šta mislite da ja izvadim jajnike?". Nisam to izgovorila bez veze. Razmišljala sam o tome danima, tjednima i donijela odluku. Sjećam se dok sam bila u kemo, prijateljica mi je predložila tako nešto. Tada me to uzrujalo, šta trebam povaditi pola organa preventivno. Tada mi se to činilo kao ludost. Danas na ovom pregledu i u ovoj situaciji to je bilo najbolje moguće rješenje. Profesor me pogledao malo iznenađeno, ali je objeručke prihvatio tu ideju. Na brzinu je napisao nalaz, činilo mi se kao da žuri da se ne bi predomislila. Pozdravili smo se i ja sam izašla s još jednim nalazom u rukama. Nalazom na kojem piše, pacijentica izrazila želju za odstranjenjem jajnika. Čitam i pitam se "dokle ići sa preventivom?". Kako te život gurne u smjeru za koji nikada nisi mislio da ćeš ići. Do prije pola godine vađenje jajnika je bila jedna od glupljih ideja, danas je jedna od najboljih. Ionako se Lupron i ja nismo slagali najbolje, od samog starta smo krenuli naopako. Znači slijedi još jedna operacija, bolje rečeno preventivna operacija. Zaključujem, ova zima je već zamislila biti u bijelome ruhu. Naime čeka me bolnička soba. Iako nisam ljubitelj zime i snijega ovaj put bi radije izabrala bjelinu snijega, nego bjelinu bolničke sobe. Stvarno smo mi ljudi prevrtljivi, pa tko bi nam ugodio? Nisam se bojala same operacije. Objasnili su mi da je operacija rutinska i radi se laparoskopski. To je operativni zahvat kojim se probuše tri rupice na stomaku, kroz njih se ugura kamerica, nađu se jajnici i kroz te se rupice izvuku vani. Pripremila sam se jednostavno, odradila sve potrebne nalaze i došla u bolnicu. Sve se odigralo vrlo brzo nisam se ni okrenula, a sve je već bilo gotovo. Podnijela operaciju odlično i nakon pet dana došla kući. Osjećala sam se više nego dobro, boljelo me malo i ništa. Preporuka liječnika mirovanje i ne dizanje tereta. To sam donekle mogla ispoštovati, mirovanje mi nije prirođeno i s tim dijelom se uvijek teško nosim. Ovaj put sam pokušala odraditi zadano. Mogla sam biti opuštena, jer sam prije operacije odradila Božićno čišćenje kuće. Ne znam šta se to dogodi sa mnom, prije svakoga odlaska u bolnicu. Moram pripremiti teren. Moram odraditi sve u kući, moram sve očistiti i staviti na svoje mjesto. Jedino na taj način mogu uopće otići, ne želim nikakve repove iza sebe. O čemu se zapravo radi i zašto je to tako nemam pojma. Samo znam da tako funkcioniram, podsvijest mi ne da mira dok sve nije na svom mjestu. Sada kad sam izašla iz bolnice, drago mi je da je tako. Da nije, teško bi mogla odraditi ono što su mi zapovjedili doktori. Dakle mirovanje. Ponosna sam na sebe. Osjećam se dobro, još jedan korak u mom liječenju je napravljen. Nije mi žao ni jednog trena, znam da sam donijela ispravnu odluku. Sada smo u iščekivanju nalaza patologije. Tu ne bi trebalo biti ništa sporno, jajnici su bili u redu. Samo iz jednog razloga su morali vani, zbog hormona kojeg proizvode a koji je za mene poguban. Znači povrat bolesti smo sveli na minimum. Znate dobar je osjećaj kad znate da ste napravili sve što je u vašoj moći da spriječite da se rak vrati. Ponovno se vraćam na ono petogodišnje preživljavanje. Nakon ovog teksta i nakon ponovnog osvještavanja svega onoga što sam prošla, svega onoga što sam preventivno napravila za svoje zdravlje i svega onoga što još uvijek činim, ne bojim se. To što statistike govore mene se ne tiče. Ponekad me malo poljulja i čovjek posumnja u sve. Posumnja najprije u sebe, pa onda i u doktore i u lijekove. Međutim kad zastanem i okrenem se iza sebe vidim put koji je bio uspješan. Vidim osobu koja je postala bolja i jača nego je bila. Osobu koja je dala sve od sebe da bude dobro i koja još uvijek daje sve od sebe. Osobu koja se smije i koja živi. Ne bojim se te brojke pet, kad si dao sve i pokušao sve, tvoj utjecaj tu prestaje. Nakon toga na snagu stupa On i samo On može odrediti daljnji tok. Nadam se da se moje želje poklapaju s Njegovim i da ta petica neće biti problem. Kada dođe vrijeme o tome ćemo brinuti, mada sam na samom početku pisanja i bila malo zabrinuta. Stavljajući na "papir " sve izgleda puno lakše i bolje. Iako Hrvatska pokazuje katastrofalne rezultate na svim poljima vezanim za rak, ja odbijam biti dio te poražavajuće statistike. Iako sam svjesna da zadnja nije moja, i dalje se nastavljam truditi i dalje nastavljam živjeti. Ponekad se čini da nisam ni živjela prije dijagnoze, barem ne na ovakav način. Dakle usprkos svemu imam na čemu biti zahvalna. A što je uopće život bez zahvalnosti?