"Teta" u zlokobnoj zgradi!!!

Dragi moji, danas sam totalno ispunjena i sretna. Večeras smo napokon ušli u bolnicu kao "tete i barbe pričalice". Našli smo se ispred bolnice i krenuli na završni razgovor sa sestrom na dječjem odjelu. Moram priznati da sam imala malu tremu. Kad smo bili na edukaciji predhodne tete pričalice su bile iznimno pristupačne, hrabrile su nas i uvjeravale da nije ništa strašno. Prijavilo se nas šezdesetak i podijelili su nas u tri grupe po nas dvadeset. Igrom slučaja ja sam "upala" u prvu grupu 😊. Prije nekih tjedan dana je dogovoren dan ulaska u bolnicu, ali smo konačnu potvrdu dobili jučer. Prošlo je dosta vremena od edukacije i jedva sam čekala dan kad ćemo početi, tako sam se od te velike želje i prijavila da budem među prve tri tete koje će probiti led. Iiiiii bilo je super!!!! Sat vremena tjedno ili više. Ovisi o broju teta po danu, maksimalno je tri tete. Dakle možemo sebi organizirati kad i kako možemo i želimo. Sad na stranu te tehničke stvari. Emocija je ono što me gura naprijed. Večeras kad smo ostale nas tri, srce je tuklo ko ludo. Iako sam mama i imam troje djece trema me nije napuštala. Krenule smo prema prvoj sobi, ušle, oprale ruke i susrele te male oči koje te gledaju i čekaju. Trema je nestala, kao da se izgubila u tim nevinim očima i odjedanput sve postaje tako jednostavno. Sve postaje tako lako i spontano. Nakon te zajedničke sobe odlazimo svaka u svoju. Toliko sam uzbuđena i sretna da jednostavno ulazim i ljudi me jednostavno primaju. Tako je dobar osjećaj biti netko ko donosi radost, netko ko donosi osmjeh. Večeras smo donijeli osmjeh na desetak malih, slatkih lica. Sat vremena je prošlo za čas. Sjela sam u automobil i krenula kući. Razmišljam. Večeras sam bila u bolnici sa sasvim drugim osjećajem nego sam navikla. Bolnica je mjesto koje te uvijek veže za nešto loše. U istoj toj bolnici sam provela nemali dio života i još uvijek provodim. Došlo je proljeće, sunce cijeli dan grije. Sve se nekako čini lakše, sve je bistrije i čišće. Danas? iako sam bila u bolnici, tim malim bićima sam donijela zraku sunca i dah proljeća. Donijela sam priču i igru. Donijela sam i važnost, jer ipak je netko radi njih došao u bolnicu. Hej u bolnicu!! U tu zlokobnu zgradu koju nitko ne voli i od koje se svi sklanjaju. Večeras su ta djeca i meni nešto dala. Iako sam ja tj. mi došli tu radi njih, ipak smo jednim velikim dijelom došli i radi sebe. Razmišljam o svojem boravku u bolnici i o svemu što sam prošla i prolazim. Gotovo uvijek odlazim u bolnicu s grčem, svaka kontrola izaziva strah. Strah od nalaza, strah od povratka bolesti i da ne nabrajam kakvih sve strahova ima. Već sam i prije spomenula da želim djelovati, već sam sama sebi dosadna s tim. Pokušala sam na par mjesta i evo našlo se mjesto i za mene. Bog na kraju uvijek ima plan za nas. Iako smo ponekad skeptični, nestrpljivi i brzopleti uvijek se nađe nešto ili netko ko nam pokaže da ima načina. Mene su pronašle tete pričalice ili sam ja pronašla njih, ali više nije ni bitno. Bitno je da osjećam pripadanje, da dajem, da živim, da uveseljavam. Od sreće bi pjevala na sav glas!!! Večeras ću zaspati sa osmjehom na licu, barem jednom djetetu sam stavila osmjeh na lice i sjaj u oko. Ima li išta vrijednije? Za mene nema. Ovo je moje prvo volintiranje i izuzetno sam ponosna na sebe, na svoju upornost, strpljivost i hrabrost. I kao što kaže jedna Gibonijeva pjesma "Nebo strpljive voli" ja se momentalno osjećam i više nego voljena. Osjećam se blagoslovljena novom prilikom i mogućnošću da usrećim nekoga. Bolest nas nauči puno toga, a ono najvažnije što je mene naučila je da je vrijedno slijediti svoje srce. Danas je moje srce na mjestu, taman tamo gdje mora biti, u oku djeteta kojemu sam uljepšala dan i boravak u bolnici. Toj zlokobnoj zgradi!!!