• Admin

A sada me oči ljudske plaše više nego vučije!!!

Ljudi ko ljudi!!! Milijun nekakvih mišljenja, milijun nekakvih komentara, uglavnom nepotrebnih. Uvijek se iznova pitam koja je to potreba da se netko omalovaži, da se netko popljuje, da se traže zamjerke? Jedna mudra izreka kaže: "Ako nemaš ništa lijepo za reći, bolje šuti". Zašto trljati sol na ranu? Zar nije ljepše tu ranu previti i ne dozvoliti da krvari? Zadnjih dana sam u onom jednom stanju kad odrađujem stvari, kad previše ne razmišljam, kad su emocije stavljene na "stand by". Okupirana pripremama za Božić i blagdane, plivam u plitkoj vodi. Podignuti zidovi, zatvorena u svoju ljušturu prolazim kroz dane, gotovo netaknuta. Iz nekog razloga (meni neznanog) ponašam se ko robot koji radi na traci bez ikakvih krivih poteza i bez ikakvih oscilacija. Prehlada me malo prodrmala, naime od prije par dana sam na rubu temperature, bezvoljna i nikakva. Vrijeme je predivno, nimalo prikladno za ovo doba godine, a ja? Po prvi put u životu ne idem u korak sa suncem. Nemam ni volje, ni snage, ni energije. Obična prehlada, ništa što čaj, med i limun ne mogu riješiti. Jednostavno kao da sam u drugoj galaksiji. Ovo vrijeme blagdana me inače vrati u vrijeme kemoterapije, inače se suočim sa svime, samo ove godine malo brutalnije nego inače. Ove godine me jednaka energija "pere". Energija robotizma, ravne crte i ravnodušnosti. To me iznimno ljuti, gledam djecu, ovih blagdana im jako malo mogu dati. Emocije na "stand by" čekaju ključ kojim će se otključati. Ni za šta nemam koncentracije, krenem sa čitanjem pa odustanem, krenem sa pisanjem pa odustanem. Tako se vrtim danima. Jutros sam se probudila sa vrtlogom misli. U meni se sve buni protiv ovog stanja u kojem jesam, a ponekad je jako teško izaći iz toga (barem meni). Iako sam popriličan borac, nekad mi se jednostavno neda. Jednostavno dođu trenuci da nemam volje niti ustati iz kreveta. Onda se iznenada dogodi neki klik koji ti kaže, e ne može tako dalje. Pokreni se i izvoli popraviti stanje u kojem si. Tada uzmem "papir" i krenu misli, svakim slovom osjećam oslobađanje, svakim slovom sam sve bliža sebi. Svaka rečenica me za korak vraća prema tvorničkim postavkama. Zaključujem da je pisanje definitivno moja terapija. Može se dogoditi da nikoga ne dotakne, može se dogoditi da mnogi samo odmahnu rukom, mogu me i popljuvati (Iako to neću nikada razumijeti), ali moje srce se nakon više dana ponovo smiješi. Onda nakon svih padova se dogodi dizanje i življa sam nego ikad. U meni je slavlje života kao takvog. Slavljenje svega što jesam, bez obzira na bilo koga drugoga. Iako sam žena bez sise, iako sam žena bez jajnika (mnogi bi rekli, pa skoro da i nisi žena), ja se osjećam ženstvenije nego ikad. Neki mali umovi bi rekli da sa mnom nešto nije u redu. Međutim te male umove treba zaobići u širokom luku, jer bez obzira na sve oni će zauvijek ostati mali. Nikada neće razumijeti potrebu da se priča, potrebu da se slika, potrebu da se pokažu sva lica bolesti. Šta je još bitnije da se pokažu sva stanja borbe, sva stanja u kojima smo se našle, a na kraju stavile osmijeh na lice. Mnogi će nas pogledati kao robu s greškom i neka će. U njihovim glavama neka misle što god hoće, a mi? Mi znamo da smo jače od svih zlih jezika i svih malih, učmalih umova koji misle da će se karcinom dobiti samim rukovanjem. Svih onih koji misle da se ogolimo jer želimo pažnju, svih onih koji misle da sve znaju jer su im prijateljica, suprug ili sestra bili bolesni. Da, jače smo od svega toga!!! Pobijedile smo karcinom i šta nam mogu ti mali ljudi koji imaju tu stalnu potrebu izreći svoje mišljenje i svoj stav. Da li su ikad pomislili da ih mišljenje nitko nije ni tražio? Nikada neću razumjeti tu potrebu stavljanja soli na ranu!!! Hvala Bogu da ne razumijem!!! Hvala Bogu na svim onim hrabrim ženama, koje se bore, koje su se borile i koje će se boriti, upravo ovakve kakve jesmo jedna drugu trebamo.... Ogoljene, izložene, hrabre, jake, slabe, nasmijane, uplakane, ljute, sretne.... Nikada ne znate šta nam život sprema, zato proširite vidik, informirajte se, odlazite na preventivne preglede, karcinom ne bira. On se samo dogodi i izbaci nas iz orbite. Samo danas me oči ljudske plaše više nego vučije!!!! #ijasammartina

50 views

Udruga Caspera

Trg Franje Tuđmana 3/1

21000 Split

IBAN: HR12 2340 0091 1110 6546 4

SWIFT: PBZGHR2X

Radno vrijeme: Uz prethodnu najavu na dolje navedene kontakte (zbog pandemije)

email: casperasplit@outlook.com

mob: 091 953 43 58

  • Facebook
  • Instagram
  • YouTube

Pratite nas i na društvenim mrežama

©2020 Caspera. Powered by JeMaJo'S.