• Admin

Autobus br.3, srce ko kuća!!! #spinrazazaSVE

Rano subotnje jutro, tri su sata, mrak. U našoj kući ubrzani koraci, svjetlo upaljeno, spremamo se! Suprug, kćerka i ja. Vani bura, hladno, navlačimo najdeblje čarape, najdeblje jakne, čizme, rukavice, šalove i kape. Mi sa juga nismo navikli na ovoliku količinu odjeće. Pomalo se osjećamo kao u kapsuli, ali odlučni smo, idemo. Idemo u metropolu, glavni grad ove naše prelijepe države. Idemo u prelijepoj državi moliti za život, idemo preklinjati vodeće glave da pogledaju našu djecu, idemo kleknuti i preklinjati za ono osnovno, pravo na život! Iz jednog malog primorskog gradića od svega par tisuća ljudi skupilo se nas dvjestotinjak i krenuli prema Zagrebu, starom cestom, ne znajući kakvo je stanje na putu. Doduše to nam nije ni bilo bitno, bitno je samo ono zašto smo se skupili i zašto smo se ustali s osmjehom na licu. Istinski sam očekivala pun Markov trg, očekivala sam jedno zajedništvo, jednu energiju koja će napraviti promjenu. Nakon sedam sati putovanja, stigli smo na cilj. Hladnoća je bila poprilična, kažu najhladniji dan u godini. Mi još uvijek zaneseni dolaskom zanemarujemo hladnoću, još uvijek očekujemo pun Markov trg. Stižemo!!!! Transparenti napisani, energija nevjerojatna, zajedništvo maloga primorskog mjesta na nivou. Markov trg poluprazan. Milijun upitnika nam se stvorilo iznad glava, okrećem se oko sebe i zbrajam.  Kako je moguće da su naši građani metropole opet zakazali? Ponovno se vraćam na ono: "Krivi smo mi" krivi smo jer smo pasivni, jer smo nezainteresirani, jer smo zaboravili što znači podrška, zaboravili smo što znači empatija, suosjećanje, zajedništvo. Dozvolili smo šačici maloumnika da upravlja s nama. Dozvolili smo da nam se isperu mozgovi do te mjere da smo tupi na sve što se dešava. Gledam djecu zbog kojih smo tu, suze me peku u očima. Hladno je strašno, oštar zimski dan, ali to je podnošljivo. Upravo je zahladilo oko srca, zahladilo je od nemoći, jada, tuge. Danas sam htjela dati primjer svome djetetu da se vrijedi boriti za pravdu, da se vrijedi boriti za viši cilj. Što sam napravila? Pokazala sam djetetu da su ljudi jednostavno nestali, da ih nema i pokazala sam joj da je odluka da ode iz ove države, najbolja odluka koju je donijela. Naime odlazi za dvadeset dana i ja joj danas uz najbolju volju ne mogu pokazati da vrijedi ostati. Jednostavno ne vrijedi!!!! Ovdje si sve samo nisi čovjek, nisi osoba, samo si stoka za klanje. Nakon nekog vremena se pojave odgovorn. Roditelji oboljele djece odlaze na razgovor, odlaze po još jedno obećanje i još jedan tračak nade u bolje sutra. Iskreno se nadam da će ispuniti što su obećali, mada moram priznati da sam poprilično skeptična. Gledam mamu od Nore i prepoznajem sebe u njoj. Umorna je od borbe, umorna je od traženja osnovnoga za svoje dijete. Na licu joj se vide tragovi protekle bolesti, obrve su joj tek počele rasti. U momentu dok gorljivo traži lijek za Noru u meni se probudi divljenje prema toj ženi. Ženi koja je uza sve imala i svoju borbu. Borbu sa karcinomom dojke. Prošla je xy kemoterapija, a jutros je ustala i krenula za Zagreb, krenula po lijek za svoju Noru. Sjećam se sebe nakon kemo, nervozna i nezadovoljna, umorna i grintava, čekam da kosa naraste, čekam da odbacim periku i da krenem u normalan život. Sjetim se sebe i na tren se zasramim. Gledajući nju shvaćam da sam zapravo sretna, imala sam "samo" svoju borbu. Tada ugledam moju dragu prijateljicu, moj uzor, moju dragu suborčicu koja se pet puta borila s karcinomom i osmjeh mi se razvuče od uha do uha. Dan je upravo postao bolji 😊. Zagrljaj je pao, zagrljaj u kojeg stane sve ono što je riječima teško za reći. Sve one dubine koje se teško prevedu u riječi, rekao bi naš Đole. Da postoje u nama te dubine. Dubine neprevedive u reči. Još uvijek sam u osmjehu kad stigne i druga prijateljica. Ona zbog koje sam se otvorila pisanju, ona koja je u meni pokrenula lavinu riječi. Ona koja je uspjela i one neprevedive prevesti. Ona kojoj sam vjerovala beskrajno iako je nisam poznavala. Još jedan zagrljaj i dan je dobio sasvim drugu dimenziju 😊. Mislim se, upravo sam dobila onu traženu potvrdu da karcinom nije bio slučajnost, on je bio taj koji me je doveo do njih dvije Ljiljane i Ivane. Zagrljaji su se pretvorili u dvosatno druženje. Nas tri, zajednički ciljevi, zajednički jezik. One dubine su pronašle put do riječi, osjetim  čistu sreću. Nakon dva sata osmijeh mi ne silazi sa lica, put u metropolu ipak nije bio uzaludan. Roditelji su dobili obećanje, ja sam dala podršku i na kraju podršku i dobila. Ljubav se ljubavlju vraća, uvijek!!!! Uvijek!!!! Za dva dana punim četiri godine od zadnje kemoterapije, do danas sam mislila da punim pet. Kad sam se zbrojila, shvatila sam da je četiri i upravo sam sama sebi poklonila godinu dana. Nevjerojatan je osjećaj dobiti godinu, pa makar i na ovaj način. Iznenadiš sam sebe, a samo si se preračunao. Kažu petogodišnje preživljavanje, a ja nakon četiri nikada nisam bila življa, nikada nisam bila spremnija na nove izazove, nikada nisam imala više energije, volje, želje i na kraju krajeva podrške. Bezuvjetne pomoći od nekoga ko zna i može i hoće. Može li dan biti bolji? I opet kažem. Autobus broj 3, srce ko kuća!!!! Hladni zimski dan je upravo postao mirisan, sunčan i proljetan!!!!

Otišla sam ljubav dati, a ljubav sam dobila.

Na kraju sam bila dobar primjer svojoj kćerki, mora znati da se uvijek može vratiti, da čak i beskrajnom tunelu dođe kraj i svjetlo je. Svjetlo je na kraju!!!! Umorna od dobrih i loših emocija, umorna od puta spremam se na počinak sa samo jednom mišlju. 

#smaspinrazazaSVE 

33 views

Udruga Caspera

Trg Franje Tuđmana 3/1

21000 Split

IBAN: HR12 2340 0091 1110 6546 4

SWIFT: PBZGHR2X

Radno vrijeme: Uz prethodnu najavu na dolje navedene kontakte (zbog pandemije)

email: casperasplit@outlook.com

mob: 091 953 43 58

  • Facebook
  • Instagram
  • YouTube

Pratite nas i na društvenim mrežama

©2020 Caspera. Powered by JeMaJo'S.