Tako ti u život uđu neke divne Ivane, Marine, Ivanke, Tajme, Irene, Ljiljane.....i ostanu. Usidre se u nekakvim kutevima prsiju. Kutevima za koje nisam ni znala da postoje. Kupe te. Ne novcima. Ljubavlju, kupe te ljubavlju!
Razumiju, slušaju, pričaju. Osjećaš se svoja i lijepo ti je. Prihvaćena, potpuno opuštena. Podignem pogled prema nebu i zahvalim. Sigurno je to bio On. On je taj koji mi je odredio ovaj put. On mi je doveo sve te 'divnoće". Ukrstio nam puteve, spojio nas. Pa letim. Krilima raširenim. Iznenađena da ih uopće imam. Dišem život. Pa se radujem nekim razgovorima u sitne sate. Smijem se na sav glas u pola noći. Kao da su oduvijek tu. Neke od njih nisam još stigla ni zagrliti, a osjećam ih kao svoje. Dugo sam se pitala kako je to moguće? Kako nekoga zavoliš kroz riječ? Sad znam. Lako! Zavoliš ga jer ga osjetiš. Svako slovo napisano, svaku riječ. Osjetiš podršku, podržiš i razumiješ. Dogode se ti neki "klikovi" neobjašnjivi. Znaš da voliš kad si spremna prehlađena otići na kavu. Kad si sigurna da će ti nakon toga biti bolje. Nije bitno što si na rubu temperature, bitna su ta dva sata zajedno. Kad ti je lijepo toliko da i nos prestane curiti. Glava prestane boljeti. Jednostavno si sretna! Pa pokušavam sve to staviti na "papir" i ne ide. Sve što kažem malo je! Kako opisati toplinu koju osjetiš? Kako opisati iskru u oku? Kako opisati luđački smijeh u pola noći? Kako opisati miris predvečerja ili zveket čaša dok nazdravljaš? Dok nazdravljaš životu. Ponavljam sve što kažem malo je! Trebaš doživjeti, osjetiti, prihvatiti. Živjeti svakim trenom!