top of page

Baš danas!

"Ako mene moja 'ćer bude gledala k'o ja tebe, biću zadovoljna."


Danas sam čula ovu rečenicu.

Ima li išta većeg od ovog?

Pitam se?

Ima li većeg uspjeha.

Dostignuća.

Ponosa.

Smisla.

Pitam se?

Čime i kako sam to zaslužila?

Hrabrošću ili ljubavlju?

Možda i s jednim i drugim.


Baš danas.

Na današnji dan, dan sedmog listopada.

Godine Gospodnje 2022.

Godine kad je prošlo osam od rečenice:

"Dušo imaš monstruma".

Kad je prošlo više nego sam u tim trenucima sanjala.


Baš danas, kad je sunčan dan.

Sunčan izvani, ali i iznutra.

Kad je sve okupano.

Srećom.

Zadovoljstvom.

Pobjedom.


Baš danas.

Kad je sve obojano ružičasto, a ja sam žuta.

Žuta kao smijeh, kao sunce, kao sreća.

Baš danas kad je život raširio ruke i zagrlio me.

Danas kad ga slavim.

Kad sam zahvalna.

Kad emocije dobivaju na važnosti, kad pjevam.

Novo rođenje, novo prihvaćanje, novo postojanje.

Danas kad šetam šumom i udišem.

Miris trave, krošnje, tek preorane zemlje.

Danas kad udišem život.

U kompletnom postojanju.

Kad sam zahvalna za novo jutro.


Baš danas.

Čujem: "Ako moja 'ćer bude mene gledala k'o ja tebe, biću zadovoljna".

Treba li mi više?

Ne treba.

Sretna sam.

I da.

Sve se isplatilo.

Sve.

I tama.

I suze.

I tuga.

I strah.

I neizvjesnost.

I loši nalaz.

I gubitak kose.

Trepavica.

Obrva.

I nemoć.

I teški koraci.

I slabost.

Sve je bilo vrijedno.

Ovoga i sada.

Ovog osjećaja.


Uspjela sam!


Hvala ti dušo.

Tebi, koju si mi ovu rečenicu izgovorila.

Hvala i Tebi.

Tebi, koji režiraš ovaj zemaljski put.


Hvala!





349 views0 comments

Comments


bottom of page