top of page

Devet prođe!





Kažu da je 17.7 vrlo moćan datum.

Događaju se promjene, pronalaziš sebe.


Tako kažu, a ja se jutros probudila s onim istim osjećajem iščekivanja.

S istim grčem u želucu, iako sve znam.

Znam kakav je nalaz bio.

Znam kako je sve prošlo.

Znam kako je izgledalo to ljeto prije devet godina.


Usprkos tome što znam, u želucu tornado.

Kažu da je želudac drugi mozak, e pa moj je danas overload.

Vrti, kruli, mukica i sve ono što radi kad mu nije lagodno i dobro.


Tako je krenulo jutro.

Devet prošlo.

Deveti rođendan.

Iako znam da sam blagoslovljena brojem godina koje sam dobila u drugom poluvremenu života, ipak stoji taj osjećaj ko kamen.

Od jutros mi neda mira.

Od jutros odzvanja u glavi.

"Dušo imaš monstruma, di si do sad"

Milijardu pitanja se u sekundi odvrtjelo.

Milijardu misli i samo jedan osjećaj.

Strah.

Strah od budućnosti, terapije, života.


Znala sam da neće biti lako proći kroz sve.

Nije ni bilo.

Bilo je na dane čupavo i strašno.

Tužno i ljuto.

Bilo je....


Danas s odmakom od devet gledam iza sebe.

Ipak, dobro je bilo ovo drugo poluvrijeme.

Puno bolje od prvog.

Naučila sam puno.


Živim.

Tu sam.

Baka sam.


Upravo se ustala moja mrvica.

Moj pokretač i kad mi se neda.

Upravo je rekla "baba".

Stavila mi osmijeh na lice, usprkos mukici koja mi mira neda.


Nisam imala hrabrosti sanjati dane kad ću reći: "Daleko je "monstrum" iza mene".

Nisam se usudila.

Iako, negdje u dnu želuca sam znala da ću biti dobro.


I evo me.

Nakon devet.

Tu.

Snažna.

Hrabra.

Svoja.

Sretna.


Možda se sve tako trebalo odigrati.

Da se nađem.

Da shvatim što je važno.

Da naučim.


Zato, hvala Tebi koji si gore.

Koji sve ovo planiraš.

Tebi koji si mi dopustio da se smijem.

Dišem.

Grlim.

Volim.


Hvala Ti na ovom daru.

Hvala na Životu.

260 views0 comments

Comments


bottom of page