Možda je samo siječanj!


Malo kad plačem nad sobom, malo kad sam toliko bezvoljna da bih se zavukla pod jorgan i nestala. Danas sam takva. Jel to zato što je siječanj? Pitam se. Možda zato što je vani onako baš tmurno i nikakvo? Danas baš ne mogu. Ne mogu više podizati, ni tješiti, ni razumijeti, ni slušati. Malo kad se osjetim nemoćnom da išta mijenjam. Danas sam u onom svom poznatom traženju smisla u svakodnevnici. Pitanju šta je život? Koliko uspona i padova. Što kad ponestane snage za ustajanje i koliko je uopće opcija ostati ležati? Tako sam danas. Mlada umom, a tako umorna i stara tijelom. Toliko planova, a jedino mogu ići dan po dan. Želja za naprijed i strah od istog. Izmjenjuju se. Kao plima i oseka u pravilnom ritmu. Rijetko se promatram u ogledalu, samo ovlaš prelazim pogledom. Danas sam zastala. Shvaćam da su promjene tu, iako ih zapravo zanemarujem. Ne zaustavljam se, ne želim. Pravim se da ne vidim. Pravim se da nije važno. Uvjeravam se da je bitno ono kako sjajiš, ono što je unutra. Bitno je, da bitno je. Međutim nije zanemarivo ni ono vanjsko. Ne pričam o kojem kilogramu viška ili manjka. Ne, nikako ne pričam o tome. Pričam o onom doživljaju sebe, kao tjelesnog bića. O emociji koju izaziva dodir, zagrljaj. Živimo u vremenu kad nam to svima nedostaje. Gledam se i osjećam se kao vrijeme. Malo sam razorna i jaka kao bura, a već u sljedećem momentu sam mekana i slaba kao jugo. Čini mi se da sam danas više kao jugo. Melankolična, slaba, mekana, plačljiva, bez određenog razloga za naprijed.


Eto takva sam.

Ležim. Nemam razloga za ustati.

Sutra će biti bolje.

Možda je samo siječanj.

Sutra ću se već naći i krenuti.

Ponovno!



118 views0 comments