Godišnjice, rođendani.
Ti neki datumi me redovito izvuku na površinu, odmaknu od užurbanosti i vrate na kolosijek.
Podsjete me na ono važno. Na važnost malih stvari, sitnica, koje najčešće zanemarimo, previdimo i podrazumijevamo. Sitnice koje su velike u svojoj jednostavnosti. Osmijeh, lijepa riječ, šetanje....sve ono što mislimo da nam je zajamčeno.
Ti neki datumi me podsjete, koliko smo mali, prolazni, tek kap u vremenu.
Uče me zahvalnosti koja mi izostane jer sam zaboravila, potisnula, zanemarila.
U tim nekim danima, progledam mrvicu bistrije i jasnije.
Sjednem u ljetnu noć i udahnem. Zahvalim na proteklom danu, proteklim godinama u kojima sam dobila priliku biti tu. Zahvalim na ljudima kojima sam okružena. Zahvalim na svakom koraku, svakom zagrljaju, svakom gutljaju, svakom osmijehu, svakoj poruci, svakoj podršci, svakom novom jutru koje me očekuje.
Zrak je bez daška vjetra, priroda je uljuljana u ljetnu vrućinu, odmara.
Odmaram i ja.
Misli vrludaju, jer ovo je njihovo vrijeme. Uzimaju maha, zapljuskuju me kao valovi. Nježno i snažno, ovisno o naletu emocije koja ih prati.
Vrate me u strahove, neizvjesnosti, grčeve. Prodrmaju mi kompletno biće, svojom silinom.
Zatim me iznenada preplave nježno, blago, milostivo.
Govoreći, ne boj se!
Život je sam po sebi čudo.
Ja?
Sedam godina živim čudesan život, s čudesnim ljudima.
Da i dalje vjerujem u čuda!
Svim srcem!
Comments