Priče jedne Pahuljice

Marina Zečić

Dio 2 - Želim sačuvati život

Marina 2_5.jpeg

30.05. 

 

Prvi dejt s onkologicom.

Bilo je cca dva sata popodne. Ulazimo Alen i ja na onkologiju.

 

Srce mi se sada stisnulo, za ona tri „materina“ konfekcijska broja (neću se ja u guzicama i bokovima tek tako stisnut, samo srce stiskam).

 

Vraćaju se slike s Alenovim ocem. Slike s tog odjela.

Sve je prazno u taj sat.

 

Taman da nitko ne vidi suze koje su počele teći same od sebe.

 

" Saberi se! Prozove li te nećeš takva unutra..." - govorim sama sebi.

Alen me drži za ruku i stišće - daje mi do znanja da nisam sama u ovome.

 

Znam da nisam.

Otvaraju se vrata ambulante br. 2.

 

„Evo nam Marine. A Vi ste joj? Suprug? Izvolite, samo uđite." - obratila nam se doktorica.

 

Nikad me u bolnici nitko nije zapamtio imenom. To me kupilo, a još se nismo ni upoznale.

 

Tada mi je to puno značilo i dalo osjećaj da nisam samo broj.

 

Još bolje sam se osjećala kad mi je doktorica posvetila toliko vremena i objasnila stavku po stavku mojih PHD nalaza...

 

„WOW, jesam li ja u kakvoj privatnoj klinici?“- pomislila sam.

 

Takav pristup stvarno mnogo znači.

 

No, jedna rečenica me ponovno vratila u surovu stvarnost.

 

Moje liječenje zahtjeva i kemoterapiju i zračenje!

 

A? Kemo??? (imam te reakcije kao kakvi glupan).

 

 

„Marina, mlada si, ja neću riskirati tvoje godine!“

 

Pa, jbte dokle će me život „trat“? (naravno, ovo nisam izgovorila na glas).

 

„Ali doktorice kirurg je rekao samo malo zračenja...“

 

„Neka onda on potpiše odgovornost za tebe.

Ima još jedna stvar. Jedan dio zadnjeg phd nalaza mi je nejasan.

Da li je rub pozitivan ili negativan?

Sutra ću na timu tražiti patologa da se očituje.

Bude li pozitivan, postoji šansa da te vratim na treću operaciju i skidanje cijele dojke.

Budi sutra spremna na sve."

 

Ma daj, da se zeznuo prvi put, mogu razumjeti. Nemoguće da je riskirao i drugi put.

 

Pa, skinuo bi mi odmah sve da postoji sumnja. Sad je izašlo samo 4mm a prvi put je bilo 4x5cm.

 

Ovo je ta sitnica koja mu je još ostala, nema ga više - tješim sama sebe.

 

Stvarno nisam to „vele“ ozbiljno shvatila...

 

Druge su me misli mučile.

 

Kemo? Kosa? Mučnina?

 

Pokojni svekar po pet dana nije dolazio sebi.

 

Ovo je ozbiljno...

Taman kad sam se opustila.

Biti ću „zamantana“, ćelava, blijeda, žuta, bez obrva i trepavica???

 

Još jedan šok!

Marina 2_3.jpeg

31.05.2017

 

TIM ZA DOJKE

 

Rekli su mi dođi u osam. Ponesi jesti i piti, čeka se!

 

„Mater“ i ja. Alen radi.

 

Nas dvoje radimo kod istog poslodavca i ne mogu ih ne spomenuti.

 

Oni su bili jedna velika pozitiva, u cijelom valu negativnih stvari, koje su mi se nizale jedna za drugom.

 

Naime, znajući da sve ovo skupa traje i da će trajati (operacije, postoperativni oporavak, liječenje, oporavak nakon liječenja...), ne znajući kad ću i hoću li ikad više bit zdrava i sposobna za rad, a svjesna također činjenice da ljudi u ovakvim situacijama ostaju bez posla, ja sam od svoje

firme dobila najveću moguću podršku!

 

Rekli su mi: „Marina, nitko neće sjesti na tvoju stolicu i čekat će te koliko god bude trebalo.

Što god da ti bude trebalo, ne oskudijevaj ni u čemu što se liječenja tiče. Mi smo tu!“

 

Bili su tu. Ne samo šefovi, već i njihove obitelji. Veliko im hvala svima!

 

Sjediš u prizemlju, sestra dolazi liftom i proziva po 4-5 pacijentica.

 

Ulaze zajedno u taj lift i odlaze gore. Imaš dojam da ideš na smrtnu kaznu, a zapravo spašavaš život.

 

Ideš na Tim.

 

Načekala sam se dok su me prozvali.

 

Sjedeći dole u prizemlju, primijetila sam jednu predivnu curu.

 

Ćelavu. Nasmijanu. Sređenu. Ponosnu.

 

Na njoj nisam vidjela sivilo bolesti.

 

Vidjela sam hrabrost, vidjela sam nekog kome se divim.

 

Tada sam odlučila. Neću je ni ja nositi - periku!

 

Već sam, onako usput svratila do Priske. Probala perike, čisto da vidim kako mi stoje? Kakav je osjećaj? To je meni teško na glavi!

 

Doduše ovaj moj zavrnuti um je već počeo slagati scenarije. Što mi se može sve dogoditi? Kako ću šetat negdje pa će mi ostat zakačena za granu stabla? Pa će mi je vjetar odnijeti, pa će mi nakrivo stajati…Crni humor.

Oko 10.30 prozvalo je i mene, ulazim u lift.

 

Polumolećivo, bojažljivo gledam put „matere“.

 

"Majko spasi me" govorim pogledom.

 

Dogovorile smo se da će ona doći pješice do kata. Tamo gdje se održavaju timovi i bit ćemo zajedno gore. Stajale smo čekajući da nas prozovu. Jedna po jedna, žene su ulazile. Nitko nije dugo ostajao unutra. Šest-sedam, maksimalno deset minuta.

Žene su izlazile svakakvih izraza lica. Grč, plač, strah, beznađe...

 

Vladala je čudna atmosfera. Kao da idemo čuti koja nam je smrtna kazna određena. Možda i zato što je svakoj od nas bio prvi put da smo na timu. Nijedna nije bila opuštena.

Kalkuliram u mislima, meni je lakše, ja već znam svoju presudu.

 

Kemoterapija! Više me ništa nije moglo iznenaditi.

 

Kako li mi je život još jednom poručio „Iznenadit ću ja tebe opet i opet.“

 

Samo par trenutaka nakon...

Prozivaju me. Ulazim unutra. Velika sala, njih sedam–osam, možda deset doktora. Ma ni sama ne znam koliko ih je bilo ali znam da su svi gledali u mene.

 

Tražim poznato lice, svoju doktoricu. Sjedila je iza svih njih, sa mojim nalazima u rukama.

 

Moje ime i prezime na zidu i neki ispisani tekst. Nisam ni uspjela pročitati a doktorica mi se obraća:

„Marina, jednoglasno je odlučeno, vraćaš se treći put na operaciju. Ovaj put na mastektomiju. Tu je patolog.“

 

Pokazuje mi rukom prema jednoj gospođi. Ne sjećam je se.

„Kaže da je rub pozitivan“

 

Gutam knedlu…

 

Jesam li ono maloprije rekla da je meni lakše? Znam šta me čeka? Kemo?

Sad je ta kemo izgledala kao peace of cake...

 

Doktorica nastavlja: „Obećala sam ti da ćeš se skinut ovdje pred svima, da svi vide kako si zašivena i kakvi su ti „punti“? Prostim okom se vidi da se ispod njih nešto „kuva“.

Međutim, sad ćeš s ovom operacijom skidati sve, pa će sve i otići. Neću te sad maltretirati i izlagati pred svima, ali svima sam rekla kako te sašilo!"

 

Izletjela sam iz sale na hodnik, nagnula se preko one ograde. Uhvatila se rukohvata te briznula u plač i hvatala zrak.

 

„Mater“...opet pokraj mene, tješi me...

 

Istrčala sam s onkologije vanka vrišteći i plačući. Ja?!? Ona koja nikad ne plače pred ikim!?!

 

Izašla sam, najgoreg izraza lica od svih onih žena koje su izlazile s tima.

 

Zvala sam Alena. Ne znam kako, ali se u najkraćem vremenu stvorio tu kraj mene. Oboje smo plakali... Mater čvrsta kao stijena i dalje...

 

Koliko li je proplakala, a da je ne vidim?!?

Jel' se ovo sa mnom neko ruga? Šta je ovo? Ima li kraja?

 

Nije mi bilo toliko do sise. Mučila me operacija. Jedna je bila u četvrti mjesec, pa druga u peti. Sad ponovno u šesti. Treća narkoza u šezdeset dana?

 

Nepune 34 g? Redovito se kontroliram od svoje devetnaeste godine.

 

PA KAKO I OTKUD SVE OVO??

 

Zovem priju i sve joj govorim.

 

Ona mi odgovara da se više boji kad vidi moje ime na ekranu i da počinje trnit.

Govori mi. „Daj, stani malo!“

 

Čekam da tim završi pa opet kod doktorice na razgovor.

Već je cca 13h.

 

Doktorica dolazi, proziva me.

"Molim vas recite mi kakvo je stanje sa mnom"?

 

Nasmijala se od srca. "Dobro".

 

Ako je ovo dobro, ne znam što je loše...

 

Objasnila mi je: „Ova vrsta se ne vidi na nikakvim snimkama.

Nijedan aparat ga neće snimiti (ni rtg, CT, magnet).

Ne zna se je li ostao u dubini ili nije. Visoko je hormonski ovisan.“

Znači da zaboravim na umjetnu i na djecu.

Nije mi to baš teško palo u ovoj situaciji, a iskreno nikad mi i nije pretjerano majčinski sat kucao u glavi...

Možda zato šta sam od ranih godina vodila bitku s hormonima i znala sam da postoji šansa da možda neću moć rađati.

 

Idem sa tom odlukom tima, odmah naći kirurga (naravno, već sam se raspitala mogu li negdje drugo no onkologica me savjetovala da odem kod istog, tko je započeo neka i završi).

 

Vidim da kod ovoga očito nema kraja.

Poslije sam shvatila. Kirurg iz dobre namjere nastoji nama mladima pošto-poto sačuvati dojku.

Telefoni su već radili, svi su tražili gdje je kirurg?

 

Dolazi jedna pacijentica...

Našla sam ga! Ni ovaj put nije bio za to da se skida sve.

Da je on mišljenja da se zračenjem sve da riješiti.

 

"Jesu li oni Vas pitali što želite?

 

Sad Vas ja pitam. Želite li sačuvat dojku?"

 

Koji k.?

 

Da ja odlučujem o raku?

 

Ja ekonomist, oni svi medicinari?

Još ovako izluđena u glavi?

 

"Doktore, ja samo želim sačuvati glavu na ramenu - i to je sve"

 

 

 

3. OPERACIJA ZA 15 DANA...

Marina 2_4.jpeg