Uskoro ću napuniti punih 38 godina, makar moj mozak misli da se još uvijek vrtimo oko 25-te.

Ja sam onaj šareni tip pun volje, energije, stvaralaštva, ideja, upornosti, veselja, smijeha, pozitive, sporta, snova, želja, kojem su godine samo brojke, koji NE ili NE MOŽE SE, ne priznaje pod opciju.

 

U sretnom braku sam s divnim čovjekom, radim posao koji odgovara mojoj osobnosti te sam jedna od rijetkih koja se može pohvaliti da ga radi s guštom. Hobija imam milion, sport i rekreacija su dio moje svakodnevnice te dan danas nakon pune 24 godine igram divan mali nepoznati sport „Hokej na travi“. Okružena sam divnim prijateljima, kolegama, sportašima i obitelji... čovjek bi rekao takvoj osobi ništa ne fali, nema problema, niti se može išta strašno dogoditi!

 

Međutim, moj život se mijenja s mojih 37 godina i 3 mjeseca starosti, preokreće se cijeli i po prvi puta u životu upoznajem svoj iskonski strah. Po prvi put moram stati na loptu, po prvi puta dobivam pravi životni fajt za izboriti se, po prvi puta u životu bolest postaje stvarna. Ona se ne događa okolo, neka ispričana priča nepoznate žene, neka poznanica, ona ne bira ružne ili lijepe, ona ne bira crne ili bijele, ona ne bira ženu ili muškarca, ona ne bira vjernika ili ateistu, ona se događa meni i ona je izabrala mene.

 

Malo je u mom životu bilo prostoru za tugu ili depresiju, a ukoliko je i bilo, uvijek sam radila sve da to stanje uma promijenim. Pisanje je bilo jedno od toga te kada vrtim film jedino kada sam i bila tužna u životu, pisanje je bila moja terapija.

 

Ali sada po prvi put želim svoju intimu i svoju terapiju podijeliti s javnosti.

Želim danak vratiti svemiru za svaku podršku koja je pružena meni. Ako će samo jednoj ženi pomoći ja sam sretan čovjek.

Bez te podrške ne bih bila više ona stara Mare s velikom željom za životom.

Ovdje sam da ispričam svoju priču na onaj iskreni i slikoviti način koji razbija sve predrasude i tabue.

Za sve vas koje će te se naći u sličnoj ili istoj situaciji. Pišem na svoj način, ali na način koji bi ja voljela da mi je bio dostupan kada sam prolazila kroz isto.

 

Ovo pišem od kada sam se pridružila grupi žena oboljelih i liječenih od karcinoma i dio je moje osobne terapije. Kao dijete pisala sam dnevnike i pjesme, pomagalo bi mi kada bi bila loše volje ili prolazila teže razdoblje, a stala sam kad sam upoznala Milana. Točnije nemam potrebu pisati kada sam sretna. Sada mi opet pomaže, a vjerujem da će pomoći i vama i nekoj curki novoj u svemu ovome. Ja bi voljela da sam imala takvo nešto za pročitati. Pomoglo bi jako sada kada vrtim film u nazad.