Drugo što me prokopalo u duši je spoznaja da ja okrećem glavu od svog tijela, od same sebe. "E nećeš više to sebi radit Marina. Dosta je bilo traženja mana na sebi.”
Pored mene bili su neuništive stijene, a kada dođu kući raspadnu se na stotine komadića koje iznova iz dana u dan skupljaju i opet postaju stijene. Zanimljivo je to roditeljsko ljepilo kojeg imaju unedogled za sastavljanje tih komadića.
Koliko smo zapravo svjesni svega što radimo, izgovaramo, mislimo. Koliko toga svjesno ili nesvjesno u životu propuštamo? Koliko smo svjesni sadašnjeg trenutka?
Onda je počelo: desna noga, pruži, savij, lijeva noga, ruka gore, ruka dolje, stisni stomak, priljubi leđa, diši iz trbuha (ne znam čemu nam onda pluća, valjda se priroda zeznula?!).
Zar nas nije Bog mogao sklepati od malo manje kostiju, a ne 200 i nešto pa kad zaboli jedna, bol se domino efektom proširi i na sve ostale, a ti kao na turističkoj karti pratiš njeno putešestvije i nikad se ne možeš dovoljno načuditi odakle sad i tu ima neka kost...