Drugo što me prokopalo u duši je spoznaja da ja okrećem glavu od svog tijela, od same sebe. "E nećeš više to sebi radit Marina. Dosta je bilo traženja mana na sebi.”

Čuda se događaju...

Hvala vam, šapnula sam tiho, dok su mi se oči punile suzama. Ali brzo sam ih obrisala jer se nisam htjela rasplakati.

Noći su bile duge, provodila sam ih u mislima, poželjevši svojim neprijateljima miran san, a sebi snage za novi dan...

Znam, ono što te ne ubije, ojača te.

Pripremite se za priču o neočekivanom preokretu, o pronalasku snage tamo gdje je nisam očekivala i o tome kako je jedan mali život promijenio sve...

Vrijeme je polako prolazilo, a odluka je postajala sve jasnija.
Proteza je bila jedini izlaz.

Prvi odlasci na kavu, sunce i napokon naša ekipa, naši prijatelji i moje prije.
Svi su se “sletili”, malo mi je bilo nelagodno, “šorala” me trema...

Volim,
Ne volim...
Ipak volim..

Vrtile ste večeras taj ringišpil, bile ste najsjajnija ona vašarska svjetla u tisuću boja. I ne, niste bile manekenke, bile ste žene.

Vama Doktore, ako ikada pročitate ovu priču, hvala doživotno...

Želiš li usrećiti nekoga
kome želiš mnogo dobra…
Učini to danas
za života, brate, za života…

Pored mene bili su neuništive stijene, a kada dođu kući raspadnu se na stotine komadića koje iznova iz dana u dan skupljaju i opet postaju stijene. Zanimljivo je to roditeljsko ljepilo kojeg imaju unedogled za sastavljanje tih komadića.

Koliko smo zapravo svjesni svega što radimo, izgovaramo, mislimo. Koliko toga svjesno ili nesvjesno u životu propuštamo?
Koliko smo svjesni sadašnjeg trenutka?

Kao stari mornar ploveći pored sirena i prekrivajući uši da ne čuje njihov pjev.

Onda je počelo: desna noga, pruži, savij, lijeva noga, ruka gore, ruka dolje, stisni stomak, priljubi leđa, diši iz trbuha (ne znam čemu nam onda pluća, valjda se priroda zeznula?!).

Ma, rugale se mi s njima ili s nama samima.
Zov prirode je zov prirode.
Nama na terapiji je privremeno prigušen.

... hrčak u mojoj glavi opet pomahnitalo okreće ono kolo, u ponoć.

Osjetila sam.
Sve mi se vratilo, samo sam se stresla.
I shvatila da je upravo prošao 01.08.

Zar nas nije Bog mogao sklepati od malo manje kostiju, a ne 200 i nešto pa kad zaboli jedna, bol se domino efektom proširi i na sve ostale, a ti kao na turističkoj karti pratiš njeno putešestvije i nikad se ne možeš dovoljno načuditi odakle sad i tu ima neka kost...