Onda je počelo: desna noga, pruži, savij, lijeva noga, ruka gore, ruka dolje, stisni stomak, priljubi leđa, diši iz trbuha (ne znam čemu nam onda pluća, valjda se priroda zeznula?!).

Ma, rugale se mi s njima ili s nama samima.
Zov prirode je zov prirode.
Nama na terapiji je privremeno prigušen.

... hrčak u mojoj glavi opet pomahnitalo okreće ono kolo, u ponoć.

Osjetila sam.
Sve mi se vratilo, samo sam se stresla.
I shvatila da je upravo prošao 01.08.

Zar nas nije Bog mogao sklepati od malo manje kostiju, a ne 200 i nešto pa kad zaboli jedna, bol se domino efektom proširi i na sve ostale, a ti kao na turističkoj karti pratiš njeno putešestvije i nikad se ne možeš dovoljno načuditi odakle sad i tu ima neka kost...

Soba s ugašenim svjetlom, obasjavaju je munje izvana, silueta Axla kako sjedi na rubu kreveta, gasi cigaretu i pije tabletu za spavanje.

Duži dani, okupani suncem, ugodne večeri.
Šetnje.
Otvoren prozor.
Prirodi se vraćaju žive boje.
Onaj miris.
Udah života.
To je moje proljeće.

Svi mi ulazimo u veze, neki u brakove puni ljubavi.
Neki od nas i izgovore poznatu rečenicu
„….u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti i da ću te ljubiti i poštovati u sve dane života svoga…“

Znate?
Više nikada neću biti ista!

“Ozbiljna si, nasmij' se” - kaže mi danas.
“Kako da se smijem na tvoj ovakav nalaz” - pitam.

"Smij' se i ti, jer se smijem i ja”.

Tako smo krhki.
Tako je lako da nas nema.
Tako olako sami sebe uzimamo zdravo za gotovo.
Tako smo mali, prolazni.

Nasmijana ulazim u kuću, u redu, imamo početak, vrijeme je da napravimo plan borbe.

Možda je nazivam krivim imenima? Ili krivo percipiram... Ne znam...

He, radost!
Za mene je to uzvišen osjećaj, možda baš onaj nekako i "najživotniji". Onaj koji obuhvaća i nadu i mir i ljubav. Ma sve!

Biraj one koji ti pune dušu, koji te nasmijavaju, potiču i nadasve donose mir.
Znaš, postoje i takvi.

Nada je san budnih.
Koliko toga stane u samo četiri slova, u samo jednu riječ.
Sva pokretačka sila.

Probudila se u pet i po. Nikad ranije. I zube oprala. Nikad ranije. Šetala pa po hodniku gor pa po hodniku dol. Kilometar-dva, tri, nije čovjek cicija pa da cjepidlači u koji kilometar više ili manje.

Da li te drugačije dotiču ove teme i nimalo lijepe vijesti ili si pak dozvoliš da u
svojoj nemoći posumnjaš u nuspojave 5G mreže i slične teorije zavjere?
Jednostavno ne vjeruješ.

Vrata sobe se otvaraju i opet sestra ulazi prva. Znala sam, niti je vizita, niti vrijeme jela, a bome niti sam ju zvala. To! To! Dolazi cimerka!!! Tko? Tko? Tko?

Javno sam progovorila o svojoj bolesti, a još uvijek je u pojedinim sredinama stav da se o tome
ne priča. Pogotovo javno. Nisam dosad povezivala neke korelacije, ali ima smisla. Itekako ima.
E, pa ja hoću pričati. Imam potrebu ispričati.