Život je kao kutija čokolade nikad ne znaš što ćeš dobiti, ali jedno je sigurno.
Uvijek imamo izbor kako ćemo se nositi s onim što nam se dogodi.
Evo me doma oporavak slijedi, naravno moji su ukućani tu, oni koji su me mazili i pazili, ali tu nije kraj.
Šta da kažem?
Taman kad sam se htjela opustiti i reći da je kraj i da sad sve što trebam je piti terapiju i paziti na sebe, Ups...nevolje opet na vidiku. Lijeva dojka se poslije operacije upalila. Svakog dana neka nova promjena na dojci, svakim danom sve gore i gore.
Tek ljeto, nesnosne vrućine, more….meni nije ni do čega sva isprepadana onim što vidim.
Brzinom mog liječnika eto me za par dana na kontroli, tj.u pravo vrijeme skidamo implantat.
Pet do dvanaest kako se kaže.
S obzirom da mi je muž poslom morao do Zagreba na neko vrijeme, nastavila sam liječenje u Zagrebu paralelno sa Splitom.
Pošto se moja dojka nije nikako zatvarala, a bilo je prošlo i par mjeseci morala sam na kompleksnu operaciju koja je trajala 7,5 sati.
Hvala Bogu sve je prošlo dobro. U bolnici je sve bilo dobro, od pažnje, njege… savršene sestre i doktori. U svom tom ludilu, iako će vam možda zvučati ludo, kroz sve sam prolazila kao da se ne događa meni,valjda mi je tako bilo lakše.
Uvijek sam mislila ima vremena kad ću vraćati film i proživljavati to u sebi na neki drugi način.
Sad još uvijek bez suza s nekim dišpetom i bez predaje da klonem. Na kraju sam dobila i ime na odjelu "dobri duh odjela".
Svakoj sam ženi koja je prolazila kroz svoje muke pokušala vratiti vjeru u sebe i osmjeh na lice, a ja sam samim time postajala sve jača. Nije bilo nimalo lako, a bilo je i bolno.
Onako neispavana nekad sam znala malo i potonuti, doduše samo kratko.
Pamtim jer se dogodilo samo jednom da sam baš potonula.
Tada me moja obitelj iznenadila.
Zajedno s mojim malim psićem zaprašili su iz Splita za Zagreb, samo da bi mi dali podršku i zagrlili me.
Istog su se dana vratili u Split.
Ne znam kako da vam to opišem…..
Osjetila sam toplinu oko srca i osjetila svu njihovu ljubav.
I opet sam gledala samo naprijed.
Cilj mi je bio doći doma zadovoljna da je napokon sve iza mene.
Doći doma obogaćena s novim poznanstvima i novim prijateljima.
Život nam nekako priredi igru koju ili prihvatimo ili se predamo.
Ako igru prihvatimo otvaraju nam se nova vrata i u život nam uđu neki novi dobri ljudi koji nam s vremenom postanu pravi prijatelji.
Dobijemo nove prilike da radimo na sebi i upoznamo se.
Otkrijemo neku novu sebe.
Oni drugi koji su nas otpisali i nisu nam bili podrška jednostavno su nestali, otišli su bestraga.
Tko ih šiša, nebitni su.
Jedno zlo za jedno veliko dobro.
Dani su prolazili, a ja sam bila sve bolje i bolje.
Jedva sam čekala da odem doma i svu dušu istresem na platno s paletom boja.
Napokon došao je i dan kad sam krenula kući. Muž je došao po mene.
Ugledavši mene nasmijanu i njemu je bilo lakše.
Moja soba gdje slikam dočekala me otvorenih vrata, a paleta boja je bila spremna za nove izazove.
Svakim potezom kista izražavala sam sve ono što sam proživjela, pretvarajući bol u ljepotu, a strah u nadu.