Nikad nisam mislila da ću svoj rođendan proslaviti u bolničkoj sobi, okružena medicinskim instrumentima i nepoznatom bukom. Ali upravo taj dan dok sam se pripremala za operaciju shvatila sam koliko je život nepredvidljiv i koliko je važno cijeniti svaki trenutak. Ono što je usljedilo bilo je putovanje prepuno uspona i padova, ali i jedno od najvažnijih iskustava u mom životu.
Ulazeći ujutro u bolnicu, na prijemu sam upoznala dvije predivne žene koje su također čekale svoj red.
Bile su nekako ozbiljne, svaka zadubljena u svoje misli. Kad se sjetim tog trenutka, čini mi se kao da nas je život namjerno povezao jer smo na kraju bile smještene u istu sobu. Sve tri smo bile na programu za operaciju sutradan. Kada smo se bolje upoznale, shvatile smo da smo, iako smo svaka u svojim mislima, zapravo vesele i pomalo ekscentrične. Bilo je tu smijeha, suza i svih mogućih emocija, Što je bilo sasvim normalno s obzirom na to da smo sve bile neizvjesne oko ishoda operacije. Navečer su došle sestre i dale nam upute za sljedeći dan. Svanulo je jutro puno isčekivanja, a mi smo jedna drugoj pružale podršku dok smo išle na operacije. Inače, taj dan je bio poseban i za mene jer mi je bio rođendan. Malo sam se šalila na svoj račun, govoreći kako ću za rođendan dobiti nove grudi. Operacija je bila izazovna, ali i nužan korak.Taj dan ću pamtiti kao prekretnicu u svom životu.
Sretan rođendan meni! Proslavila sam ga na jedinstven naćin ulazeći u operacijsku salu.Tko kaže da rođendani moraju biti dosadni? Uvijek sam voljela iznenađenja, a ovo je bilo jedno koje ću pamtiti do kraja života. Nakon operacije, kada su me vratili u sobu,dočekalo me prekrasno iznenađenje buket cvijeća od moje obitelji. Osjećala sam se voljeno i podržano, čak i u tom teškom trenutku. Taj buket je bio kao zagrljaj moje obitelji, koji mi je dao snagu da se borim dalje. Hvala vam, šapnula sam tiho, dok su mi se oči punile suzama. Ali brzo sam ih obrisala jer se nisam htjela rasplakati.
U zadnje vrijeme kao da su mi suze presušile, nestale i kao da mi mozak nije dopuštao da plačem iz nekog dišpeta. Dok sam se oporavljala, osjećala sam kako se moje tijelo mijenja. Novi početak, novo JA. Rođendan koji sam proslavila u bolničkoj sobi bio je drugačiji od svih dosadašnjih, ali ne manje važan. Shvatila sam kako je zdravlje najveće bogatstvo i koliko je važno okružiti se ljudima koji te podržavaju i vole. U tom trenutku sam čula glasove svojih cimerica koje su mi govorile koliko me vole, i znala sam da nisam sama. Još jedan dan je prošao, a zatim je došao dan pun komplikaciia. Dobila sam upalu pluća, jedva sam mogla disati i onako kratko pričati. Bilo je tu i drugih infekcija. Sada, kad se sjetim tog početka, prode me jeza.Borba koja me vodila iz dana u dan, antibiotici par vrsta koji su polako pomagali toliko su me iiscrpljivali, bolni drenovi koji su bili ko dvije čuturice svaka sa svoje strane i previjanja.
Međutm,i kako kažu čovjek je životinja koja izdrži sve i kad misli da je to nemoguće.