Početkom 2024. god pisala sam o našoj planinarskoj turi “Put života” i kako nisam od nekih zavjeta. No, tada sam imala nakanu prohodati tu turu za Život koji se trebao tek stvoriti i da godina koja je pred nama bude bolja od prethodne.

Da to prohodamo, Alen s ožiljkom u glavi i ja s ožiljkom preko pola prsa.

Desilo se to na Svjetski dan raka, dva dana nakon Dana moždanih, spontano (zapravo, više vjerujem da je bilo zapisano jer je tako trebalo biti), iako je bio drugi datum u planu. Uspjeli smo!
U čast Životu kojem smo se radovali...
Par mjeseci nakon, Život nas je nagradio duplom srećom...

Mojim malim Čudima

Napisali su tamo negdje u nekoj statistici da su male šanse da vas dobijem nakon svega. No Netko je odlučio da ćemo malo prkositi tim brojkama, a dobri Ljudi pomogli da se to i ostvari.

Kažu da...

Čuda se događaju onima koji vjeruju.
Čuda se događaju onima koji prihvate volju Onoga gore, onima koji prihvate da će biti onako kako treba biti i prepuste se.
Moja najveća Čuda ste vi i Život koji mi je darovan.
I tatina ste Čuda isto.
Bliži se dan kad ćemo vas konačno upoznati, zagrliti i poljubiti.
Uz najveći i strah i želju svakog roditelja, nastavljamo vjerovati u najbolje 🙏 ❤️ 🙏 ❤️.