Jedva dočekala taj 15.rujna i početak neke moderne tjelovjeźbe čiji sam naziv, DNS, puno obećava. Veselila se kao zadnjem previjanju i zarastanju punata.
Priznajem, bilo je malo tehničkih problema na početku: donji dio trenerke (zadnji sam kupila na fakultetu), koji sam posudila od kćeri, valjalo je skratiti za onoliko za koliko me nadrasla, plus koliko sam se ja skratila u ove 72 godine. Pa bijele patike (koje sam zadnji put nosila prije pola stoljeća), ali imam neke papučice (ne bojte se, nisu baletanske) za prvu ruku, ruksak za more je samo promijenio sadržaj (osim Nitrolingvala, koji sam ostavila zlu ne trebalo).
Bila sam spremna za tjelovježbu (kako to gordo i uspravno zvuči!).
Dovezoše me kao princezu (bez portfelja) pravo do vrata na kojima piše GBB (što god da mu to znači).
Na stepenicama neke šine, vjerojatno za one u kolicima (sačuvaj Bože), dalje bijela vrata i samo što ne uhvatih kvaku, netko iznutra bio je brźi.
Propusti me, a unutra već čekaju moje Casperice.
Opremljene ručnicima, polijegasmo na strunjače, a mlađahna trenerica prozove nas (opet se osjećam kao u školi) i obavijesti da će na prvom satu samo ispipavati što možemo, a što ne.
Na sljedećem će nas nagaziti (što god to značilo, ali se čini opasnije od operacijske dvorane).
Onda je počelo: desna noga, pruži, savij, lijeva noga, ruka gore, ruka dolje, stisni stomak, priljubi leđa, diši iz trbuha (ne znam čemu nam onda pluća, valjda se priroda zeznula?!).

Onda me mučki štrecnu naciklo rebro, javiše se i ramena (nikad nisam igrala "kamena s ramena", ali imam dva kamena u oba ramena), ali ja se ne dam.
Radim, pušem i mislim na ono nekadašnje (čitaj prije više od pola stoljeća!) skakutanje po gredi i razboju, plesanje po parteru, na sve mostove, stojeve, vage…
Uto polegosmo potrbuške, ali kad se morasmo osloniti na nožne prste i dlanove, "progovoriše" uglas i artroze i svi padovi dočekani na ruke (jednom sam žonglirala s punim teglama koje su padale iz plakara, a ja ih dočekivala rukama da ne padnu na pod, što je, naravno, završilo na Hitnoj gdje sam uporno tvrdila da sam pala), dakle javi se napokon moj rodni list, a ja zakukah kao Preradović:
Mili Bože, kud sam zašla
Nigdje ručke ni oslonca
A vježbama nikad konca.
No, nakon dviju pohvala mlade i orne instruktorice da radim dobro nastavljam dalje u inat i rodnom listu i zubu vremena, znatiželjno iščekujući sljedeći sat i to "gaženje".
Ako se ne javim ponovno, znači da je rodni list pobijedio.