Ne znam koliko ste upoznati, ali moja mama piše ludo emotivne i opipljivo životne priče, znala sam joj reći "ajde nešto napiši", a ona bi mi rekla "ne mogu tek tako, mora me "gušiti" da bi to sve izašlo iz mene".
I tako, ima 2 noći "ugušila" me samo tako, naizgled bezbrižna noć. Moja Mara spava, idem leći i gledam u nju uz osmijeh i sreću, a onda me u sekundi život prevrtio 3 godine unazad, tijelo mi je počelo vrištati. Vratio me kao roditelja, jer briga i ljubav prema djeci ne broje godine, ista je imao 3, 30 ili 53 . Obuzima me tjeskoba zbog svega što su moji roditelji prošli, moji mama i tata u zadnje 3 godine sa mnom. Koliko brige, muke, neizvjesnosti, neprospavanih noći, suza... a sve su to proživljavali daleko od mojih očiju. Pored mene bili su neuništive stijene, a kada dođu kući raspadnu se na stotine komadića koje iznova iz dana u dan skupljaju i opet postaju stijene. Zanimljivo je to roditeljsko ljepilo kojeg imaju unedogled za sastavljanje tih komadića. Bili su nadljudski, dok čekaš da ti jave da li će ti dijete ponovno disati i dalje grliš svoju unuku kako bi ona što manje osjetila. U istom trenu sjedaš u auto i krećeš iz Vinkovaca, dolaziš u Split po to isto dijete i produžuješ put za Zagreb jer tamo treba biti. Svemire daj im miran život, daj im svaki dan novi osmijeh na licu, složili bi se i ti i ja da su i više nego zaslužili. Svaku moju odluku podržavaju, u svim mojim naumima koračaju, kad treba i na planinu, uz roditeljsku "prodiku" ali su uvijek tu. Nikad nisam znala grliti, a zaslužuju najveći zagrljaj. Neka nas, nadoknaditi ćemo.
Pojest ćemo još puno zajedničkih ćevapa 😉