Nedilja na zraku mi je podigla prosjek vikenda. U biti, dica su ta koja dižu prosjek je.enim danima, lošim vijestima, oproštajima s nekim dragim ljudima.
Emocionalno težak vikend prođe. Prošao bi potpuno jednako i da je bio najbolji mogući. Sve prođe. I život prođe. Nekome se prekine, prerano i nepošteno.
Pročitala sam vijest o tragediji na Triglavu. Sutradan prijin muž stavlja sliku sa planine u Sloveniji. Protrnila sam. Šaljem joj poruku, odgovara mi da ne brinem da je lanjska slika i šalje poljubac.
Odahnem.
Sutradan saznajem da je jedan od stradalih - kolega s kojim smo išli u planinarsku školu.
Oduzelo me. Ne mogu ga nazvati prijateljem, u školi smo se družili intezivnije, no nismo se vidili dobre 2-3 god., svakako, vijest me potresla neočekivano jako. Svih je. Nažalost, Alen i ja nismo nastavili planinarit s ekipom iz Mosora. Nisu ni Sonja i Frane. I koliko god da nam je bilo super u školi, život nas je odnio. Što ne znači da mi, da nam, ti ljudi nisu ostali u srcu. Dio "razreda" je ostao skupa i rekla bi da su postali mala obitelj. Među njima je bio i Boko.
Alen se s vremena na vrijeme čuo s njim. I 20ak dana prije nemilog događaja je nazvao Alena, čestitao nam na dici i pitao kad će njih dva na pivo. Nisu stigli nažalost.
Ok, znam da život ne bira, trgedija ne bira. Al uvik mi ostane pitanje u glavi, kada odu ljudi s nevjerovatnom energijom - kako jebote? Boko je bio taj. Nevjerojatna energija, dobri duh koji je spajao ljude. Kako jebote, kako? Koja to lavina može ugasiti takvu energiju?
U petak je bila komemoracija, gledajući slike i videa s njim, isto je pitanje, samo jače odjekivalo mojim bićem kroz suze: Pa kako jebote!? Suza se tu večer isplakalo u galonima. Okupila su se "Katina dica", okupio nas je on, sada, nakon 100 godina. Čovječe, moga si ovo i galantnije izvest 😢.
Dogovor je u jednom momentu pao, da nema više plakanja i da se krene onako kako bi on volio. Uz mjuzu i druženje. Bila je to večer isprepletenih emocija, tuga i ljubav su ponajviše kolo vodile.
Došla je i subota.
Predstava Bukača. Pravo remek djelo, da se živo podsjetim što je to rak. I osvijestim možda ono što nisam do sada. Što je žena bez sise, kose i menstruacije? Koliko toga bolest oduzima. Ja sam imala sreću da mi se sve osim sise, makar i privremeno vrati. Koliko će sreća trajati, upitno je, idući tjedan sam kod onklogice, pa ćemo vidit di ću dalje. Nekako sam se više fokusirala kroz godine na ono što mi je dobra "donijela" bolest. I u subotu pam. Na površinu su isplivale sve one boli za koje sam se pravila da ne postoje. A samo sam ih pospremila duboko. Znam da sam prijateljici u momentu predstave rekla: "O ovome se knjige pišu, predstave rade, a mi se ponašamo kao da smo prehladu imale". E pa neka nas je podsjetilo. Oće to tako, ispliva bol kao neman iz vode, naglo i iznenada. Pa kao da te repom snažno ošine, da ušutiš i podsjetiš se kroz šta si sve prošao. Da sebi daš priznanje. I sinoć je bilo suza, mislim da nije bilo osobe koja je suhih očiju izašla.
A onda, Murphy ko Murphy, morao je dodatno začinit. Valjda kako vikend počinje s petkom, morala je u subotu doć još jedna - treća loša vijest. Valjda da bude i nedilja pokrivena. Ne znam jel to tako ide, ili je u pitanju čista slučajnost? O tome neću, ne smin. Imam ladicu i za takve vijesti. Do idućeg izranjanja nemani.
Nedilja je dodala boje crnilu i sivilu. Podigla prosjek. Moji mali hahari podignu sve. Iako, vatala sam se u momentima kako prepuštam kolica priji da ih vozi, zaostajem od društva, u tišini, gledam u more i nastojim sredit misli. Kratke su to epizode bile, ali dovoljne.
Dovoljne da dobro urežem životnu lekciju :
Ne odgađaj susret i zagrljaj s dragim ljudima. Jednog dana više neće biti prilike.

Dečko, nadam se da sad s najvećih visina gledaš i paziš na sve koji su te volili.