01.08.2017
Na nalazu piše - inicijacija prve adjuvantne kemoterapije.

Na Wikipediji je značenje inicijacije, između ostalog: "Postupak upućivanja u tajne ili tehnike rada. Sastoji se od prividnog ubijanja koje simbolizira smrt i ponovno rađanje..." Tako i jeste, jer Ona to i je - Miss Chemotherapy.

Trebalo se prešaltati u glavi od uvriježenog mišljenja da je „kemo“ otrov - u ono da je to lijek.
Osobno smatram da ako u nešto ne vjeruješ, neće ti ni pomoći i obrnuto. "Neka ti bude po vjeri tvojoj."
Od nametnutog mišljenja (putem medijskih članaka) da kemo uništava i dobre stanice; sve što ona radi - može se i adekvatnim biljem liječiti; bilje djeluje ciljano samo na maligne stanice; kemo ostavlja posljedice za cijeli život...i sva ostala "eko" trabunjanja.
Trebalo se prebacit u taj "state of mind" - kemo liječi!

Čudno kako mi niti jednom nije palo na pamet, da odbijem tu otrovnu kemoterapiju i odem brstit bilje po šumama i livadama. Naime, i sama sam često prepričavala priču o čovjeku koji je, kad je saznao dijagnozu karcinoma, nabavio kozu. Pratio što ona jede i isključivo se po njoj hranio, jeo samo što i ona te se tako izliječio.
Kao opće je poznato da je koza jedina životinja koja ne razvija maligne stanice, ne obolijeva od raka. Isto tako je koza i jedina životinja koja se u Bibliji ne spominje. Hm, zanimljivo!?!

Po muci se poznaju junaci, heh...
Nigdje od mene takvog junaštva!
Dapače, mislim da mi je doktorica tada rekla da popijem čistog otrova , da bih je poslušala.
Također, mišljenja sam da je od izuzetne važnosti imati povjerenja u doktora koji te liječi, prepustiti se u njegove ruke. Meni je moja doktorica ulijevala povjerenje.

Još jedna, možda, zanimljiva činjenica je, da je te 2017. godine, dan 03.08. proglašen najtoplijim danom u zadnjih cca 35 god. Baš taj, treći dan od inicijacije.
Baš taj, kad je Ona procirkulirala mojim tijelom i počela raditi dar mar.
Taj dan mi je bila i treća godišnjica braka.
Kako sam je ja provela?
Sjećam se vrlo dobro.
Bila sam kod svojih u stanu i ležala na kuhinjskom podu ispod klime. Nit‘ mrtva, nit‘ živa!

Inicijacija.

Ne sjećam se baš svojih osjećaja koje sam proživljavala prvog osmog te godine.
Valjda sam ih potisnula?! U glavi mi je, kao da se prisjećam nekog filma koji sam tad gledala.
Sjećam se samo da mi je taj dan bio "važan". Kao kad se dijete probudi ujutro na dan svoje pričesti ili neke druge svečanosti, pa svi ukućani oko njega trčkaraju i gledaju ga onim posebnim pogledom.

Došla sam na onkologiju, doktorica je izračunala dozu, upisala je u moj karton, zatvorila ga.
Obratila mi se: "Jesmo li spremni Marina? Idemo i to odradit!“
Mi? - zna ona "ubost‘ moment", rekli bi mi Splićani. Tada me pogledala onim posebnim pogledom.
Sjećam se i kad mi je kolegica pričala svoje iskustvo s kemoterapijom.
Primala tu neku crvenu koja uništava sve pred sobom – najjaču!
Preživjela je to!
Moja je adjuvantna - sigurno je i lakša!

Dočekao me krevet u polu zamračenoj i rashlađenoj sobi, unutra je bilo ugodno, a vani kao da je toplinski val. Sestra donosi moj omiljeni alat: iglu, braunilu i sve što treba za „spojiti me“.
Ubola me ovaj put bez problema.
Ona donosi lijek - tu famoznu kemoterapiju!
Kad sam je pogledala, imala sam šta i vidjeti, crvena tekućina - o shit!
"Sestro, je li ovo ona zloglasna crvena?" pitala sam u nevjerici. "Za vas je najbolja moguća koja postoji, čim vam je prepisana." Priključila me na nju i izašla iz sobe.
Namjestila je da sporo kapa. Sjećam se te prve crvene kapi i kako sam je pratila dok klizi po onoj cjevčici i ide put mene. Eksplozija u mojoj glavi!
Prvo sam počela potajice izmicati ruku, da ne dođe do mene. Kao da gledam mrava kako ide put mene, pa se pomičem. Nakon toga mi je došlo da presavijem cjevčicu, da joj zaustavim prolaz...
Kažu, kada ti je život u neposrednoj opasnosti, da odvrtiš isti pred očima u djeliću sekunde.
Imala sam očito sličan doživljaj, ili je ipak ta kap presporo tekla?
Neka čarolija počne!