top of page
Teta Nada
Ispovijest jedne pice - Dio 9
by Mare
25.03.2021.

Sretna sam da nisam prve dane bila sama, da sam imala svoju tetu Nadu.
Ona je bila moja NADA. Ja sam trebala nju, a ona mene.
Svemir je to sredio. Rekla bih da sam baš imala sreće.
U nekom trenutku znam da sam si u glavi rekla, ja želim biti ona kada dođem u njezine godine.

Nikad nisam voljela, a niti sam mogla, spavati na leđima.
Ježi ga, sad se jedino tako moglo spavati i nikako drugačije. Mada moram priznati, da sam se čak poprilično dobro i naspavala.
Koliko god me pokočilo, utrnula guzica ili bilo neudobno budila sam se samo jednom.
Taman u trenutku kad je sestra znala da treba gore nešto prištekati, a ja bih i dalje samo nastavila spavati.
Onaj daljinski od kreveta sam usavršila, da nema tog namještanja kreveta vjerojatno bih prodimila na mozak.
Znam da je bila zora i stvarno sam se naspavala. Oduvijek volim nekakvu muziku ujutro, zvukove.
Upalila sam TV i tandrkala po mobitelu do doručka.
Doručak je bio klasika, vraćanje u djetinjstvo totalka, mali pekmezići, medić, margarinići, zdenka, jogurt ili čaj. Cijeli boravak u bolnici bila je ta kombinacija i nije mi smetala jer me vraćala u djetinjstvo. Gdje god smo putovali ko djeca i bili u nekom smještaju, doručak je uvijek bio takav . Tako da i dan danas obožavam onaj mali pekmez od šipka i margarin.
Danas je u hotelima obilje hrane, al ja uvijek zapnem za taj mali pekmezić i margarinić.

U neko doba znam da smo riješili kateter. Yes Yes to ide odma proć curkice moje.
Međutim isto tako je bil osjećaj: ha?
Pa de bona taman sam se navikla. Pa de još malo, pa neda mi se ić na WC!
Alo naporno se dizat…
S druge strane bila sam sretna jer nije baš zanimljivo imat te cjevčice pod nogama.
Uvijek te panika da neku ne povučeš i nekaj si napraviš.
Da, osim kaj je neugodno tak samo biti u ležećem položaju, naporno je i mislit gdje koja cjevčica prolazi da ju ne okineš, savineš, stisneš…
Tako ode kateter baj baj, a ja i dren smo si ostali još malo frendići.
Je dušice draga! Kako one njega izvadiše (bezbolno kak i stavljanje) tak hop.
Piša ti se.
Jooooj!!! Znači, moram se ustati i hodat. Samo me brinulo da se ne skljokam jer prvo postavljanje na noge nije bilo baš bajno.
A nić, ajmo Mare…

Opet postupak bok, vuci jednom rukom, drugom guraj, jedna noga doli, druga, sjedni, udahni i ustani.
Stajanje je bilo čak ok, bolje nego sjedenje, ali nimalo glatko. Ne boli, kak sam rekla kao da imate muskufiber. Osjeti se nekakva težina. Odjednom nekaj me zategne?!?
O… jeblo!!
Ostala ona kesica krvi zakačena za krevet. Aj kvragu!
Sjedi, drek ono na drugoj strani, moraš se nagnut unazad da ju zgrabiš i otkačiš, grrrr!
Je, je, budeš, budeš Mare, glupačooo!
Pa nemoš koristiti trbuh!
Ništa, na bok, lezi, zavaljaj se, otkači i ajmo postupak ispočetka.
Jed govna, da jed govna, glupačooo!!
Sad sam se već i umorila, al ajmo, treba ići pišat.
Vrećka u lijevu ruku, desnom loviš idući krevet.
Nema tu dizanja noge od poda, a ne ne…slajd bejbi, slajd….
Zamišljaš sebe na Šalati i klizanje jedna noga, pa druga i to ne onak profi već, baba stajl.
Ne odljepljuješ taban od poda, pravo babski guraš. Dva cm jednu nogu, pa dva cm drugu.
Op evo me na vratima sobe. Drži se zida i ajmo Mare. Malo je bilo mučno, mantajuće, držiš trbuh odozdo jer ako ga ne držiš osjećaš kao da nije tvoj, kao da će ispasti. Ne možeš se ispraviti, zateže.
Malo mi se manta, ali znam da neću opast, nekako sam imala osjećaj da neću.
Wc je bio na dva metra od sobe. Jeste da je bilo sporo, ali došla sam.
Uspjela sam!
To smo isto prošli mislim se ja, ali je došla nova prepreka.
Wc nizak!
Brate kao da je za patuljka, aj sa strane onaj držač za starije. Nekako spuštam gaćice kolko ide, nemoš ih, ono klasika u sekundi spustiti do koljena pa sjesti. Okrenem se i bleeeejim…al brate blejim..
Jeblo, kako sad da ja sjednem? Kako? Nemreš klasično jer jbaji ga trebaš koristiti trbušni zid.
Sad se smiješ štaš drugo? Onda se malkoc naguziš neide... pa se vratiš… pa jel ovako… neide… a isssss dok se smislim još ću se i upišati.
Peripetija je bome trajala par minuta. Ništa, objesila se na onu ručku rukom, naginjala se unazad i nekako na jedvite jade sjela.
Pišanje nije bilo ništa spektakularno, isti drek kao i prije operacije.
Međutim ustajanje je naporno kao sjedanje. Vučeš se rukama i sva snaga je u rukama.
One će biti presudne u daljnjem mom oporavku. Po stoti put zahvaljivala sam danu kada sam počela raditi na snazi. Samo da napomenem, da sam za samo jedan dan usavršila sjedanje na Wc.
Nije to tak strašno. Meni je bilo više komično, mene su ovakve stvari nasmijavale, pa ih nisam doživljavala kao problem.
Smijala sam se jer sam prije tri dana bila u ogromnom stresu. Kako će to sve biti?
Projicirala sam horror, kad ono drek. Barem sam ja tako doživjela.

Telkica je radila, ja sam čačkala po mobu i odjednom se vrata otvore. Sestra uvodi ženu. Znala sam, dobivam cimericu. Lijepa žena malkoc starija od moje mame. Lijepo obučena, drži do sebe, lijepe srebrne kose, onako, malo kao diva. Neki otkačeni baloner i koferčić na kotačićima za njom.
Odmah sam procijenila da je ova žena u mladim danima bila ona pinup žena.
Onaj Merlinka look.
Samo sam pomislila daj svemire da nije neka oštrokondža, daj svemire da nije udav….iii sve će biti ok!
Prvi govori tijela su pokazali da nije oštrokondža ili neka umišljena baba.
To mi se svidjelo. Sad još daj samo da nije udav…pliz, pliz,plizzzz

Ženica je djelovala nervozno i uplašeno. Sasvim normalno, baš kao ja. Spuštenih ramena i ne zna kud bi sa sobom. Ja sam imala potrebu uskočit. Tako je i bilo. Dala sam sve od sebe da joj prvi kontakt bude ugodan, da se opusti i smjesti. Klasika, priča uvijek kreće u smjeru zašto smo tamo.
Nju je čekala ona L operacija i endometrija maternice.
Zove se Nada.
Naša priča počinje kada obje ležimo, u pidžamama, u krevetu i već smo opuštene.
Nekako dolazimo do prezimena.
Marija, a je li tebi nešto Ivo Bušljeta?
Tu počinje naša priča koja još uvijek traje.
Ona zna mog tatu. U nekim lijepim vremenima radili su zajedno. Prije nego je došao rat i firme nestajale jedna po jedna. Bilo je lijepo slušati o nekim davnim vremenima, događajima, svome tati, odnosima ljudi. Ma, prekrasna žena, jakog i vedrog duha. Puna životopisnih priča.
Jedino znam da me osvojila na prvu i da sam je oslovila: E Teta Nada…(upss sjetih se Milana).
Joj izvinite…

(Iako ću navršiti kroz par dana 38 godina još uvijek pojedine ljude u svom životu od najranije dobi zovem teta i striček. Makar bi se to u određenom periodu trebalo prebaciti na samo njihova imena, jer smo i sami došli u tu dob da smo teta ili stiček, ja sam jednostavno i dalje mala Mare. Zaboravljam koliko mi je godina. To radim i dan danas osobama koje su starosne dobi moje mame ili starije, opalim nesvjesno, onako samo od sebe…
Shvatila sam do radim starijim osobama koje su mi izrazito drage. Očito to radim nesvjesno.
Kada mi se netko svidi i bude mi jako drag. Milanu je to smješno i često me ispravlja: Jebo mu Marija pa nemoš ljude po cesti zvat stričeki i teta pa nemaš 10. U svakom slučaju do sad me nitko nije odbio i sprašio, valjda sam i ja bila njima draga.)

Nada se nasmiješila i bilo joj je drago, ma slobodno ti mene zovi Teta Nada.
Tako jedna nepoznata žena osvaja moje srce i postaje moja TETA NADA.

Došla u petak, a operacija joj je bila u ponedjeljak. Imale smo cijeli vikend za upoznavanje, za smijeh, za priče, za sjećanja. Ona je istinski bila moja NADA. Kao da joj je ime dato baš jer sam ju ja trebala.
Bila sam ona stara vesela Mare, bez problema, puna optimizma. Baš ono što je njoj trebalo.
Opet sam mogla biti showman i nekoga uveseljavati, a mene je to činilo sretnom.
Žudila sam za osmijesima i smijehom.
Ona nije morala biti sama i čekati u strahu kao ja. Bila sam sretna da sam joj to mogla omogućiti.
Da nema ono grozno iščekivanje, nego brbljaonicu, smijeh i optimizam.

Objema nam je bilo lakše i kasnije nakon njene operacije. Zajedno smo hodale hodnikom, odrađivale svoje male rute, treninge hodanja uvijek uz neku ćakulu ili smijeh.
Kod nas je uvijek bilo pozitivno stanje, kod nas su svi voljeli dolaziti. Od čistačica, do sestara i doktora. Uvijek su s nama malo extra brbljali. Sve smo sestre popamtile. Od najmlađe slatke “bucke” koja je uvijek bila umiljata i draga, do otkačene “frajerice” sa onim afro pletenicama spremne za šalu, do dvije starije “iskusnjare”. Njih dvije smo najviše voljele, da nam daju one odvratne injekcije kaj peku.
Kad god su one bile, injekcije kao da su manje pekle.
To su vam ona govanca kaj dobivate nakon operacije, meni se čini protiv tromboze.
Znate da i one braunile imaju rok trajanja, pa su se morale i one mijenjati svako par dana.
Najviše smo voljele kad su nam one dve starije “iskusnjare” takve stvari delale.
Manje si osjetio, iako si i na to “oguglao” nakon određenog vremena.
Moja plavooka čuvarica bi svratila svaki dan na malo ćakule, uvijek bi donijela vodu ili neku sitnicu.
Kada te ne može posjetiti obitelj radi glupe Corone, takvi ljudski kontakti ti znače sve.

Teta Nada je isto brzo savladala ustajanje, sad smo već “prokljuvile” da je lakše daljinskim podić uzglavlje na sjedeći položaj pa se tako prebacivati na bok i ustajati. Bile smo profići i već smo tada šetale na veliko.
Predmet smijeha je bila moja velika nužda. Od toga sam uvijek delala show.
Evo ga opop ajmo sad će…vratim se drek…pa ja nabrajam, a Teta Nada se smije.
Znate curke, protekne i par dana od operacije dok vi obavite svoje prvo kakanje.
TO vam baš i nije tako lako. Imate taj neki osjećaj da ste već puni, da bi to trebalo nekako riješiti…
AL TO NEIDEEE!!!!
Šećeš, šećeš i evo ga sad će...onaj osjećaj da vam se kaki…skrenete u WC…sjedneš ništa…i
tako čitav dan, pa još koji dan…
Lagano si frustriran.
Njišeš se naprijed-nazad, pa lijevo-desno, izmišljaš toplu vodu na wc-u ne bi li se više s oproštenjem posro. Momentalno nemaš osjet u mišićima pa da to poguraš, nego čekaš. Čekaš, op op op evo jel ide…drek…ništa opet.
Baš frustrirajuće. Štaš niti možeš, niti se smiješ naprezati.
Jedan dan, od tisuću pokušaja osjetiš da polako kreće i da klizi. Aaauuu sreće!
Da te takva glupost veseli kao da si dobio na loto, da ti na Wc-u vičeš YEE YES tooo toooo
Tada nemaš nikakvu kontrolu nad tim. Proći će određeni period kada ćeš veliku nuždu moć obavljat kao da se ništa nije dogodilo.

Mislim, zar je moguće da velika nužda postane show i zabava, tebi i tvojoj okolini.
Mislim stvarno? Ja i moje kvartvske prije imamo svoju grupu gdje uvijek nešto piskaramo.
Tada je glavni show bilo moje kakanje. Bilo je pitanje dana, kao da netko treba roditi, pa iščekujemo.
Potraje sigurno tri do četiri dana dok ti išta uspiješ izvesti. Mi smo ludače sve to pretvorile u veselje.
Kasnije, tijekom cijelog boravka kakanje je bila glavna vijest.
Cureeee uspjela sam i danas, jeeeee. Cureeeeee dva puta...aloooo dva puta.
Mislim i Teta Nada se smijala. Štaš budali nego da se smiješ?

Uskoro je bilo i vađenje drena. Odmah sam saznala da ima trideset pet klamerica ili ti punta kako vele moji u Dalmaciji. Znam da mi prošlo kroz glavu, OPLAAA to će biti velika tetovaža, hehehe.
Dr. Alvir je rekao da lijepo zarastam i da sve izgleda u najboljem redu. Čekamo da obavim prvu veliku nuždu (da to je neko pravilo da morate obaviti veliku nuždu i ako je sve ok uskoro idete doma).
Tako malo časkamo dok oni previjaju i vade dren. Veli Alvir, e sad ćemo još tri klamerice da zatvorimo rupicu. Ma ok doktore. Kad li sestra bome vadi neku klamericu, bome ona kao za papir.
ASSSTIII!!
Jel ćete vi to meni “naživo” opalit u trbuh??
Alvir se smije, ma neće to biti strašno, kao da vas neko uštipne.
Ništa, ja stisla zube i škiljim, onako na jedno oko, kao kad očekuješ neku scenu iz horora.
Mislim isčekivala sam. Kako je to da te “naživo” opale klamericom u trbuh?
Iiiiii… bome kao da me uštipnulo. Baš ništa strašno!

Tako cure, ti prvi koraci i kakanje su nekako najgori dio mog prvog tjedna.
Znam da sam se prije operacije pitala kako ću se osjećati, hoće li šta boljeti.
Samo sam dosta bila fizički umorna. Svu snagu koju sam imala, barem jedno 40% me napustila.
Mislim nije to laka operacija, ali nije tako ni strašno kad sve prođe u najboljem redu i ide dobrim tokom. Iznutra nisam osjećala da nešto fali, da nemam maternicu, jajovode, grlić, limfe ili da sam skraćena. Iznutra me nije ništa boljelo, stvarno je samo bio osjećaj jakog muskufibera.
Nije ni šav bolio, pa niti na dodir. Tijelo bi me boljelo predvečer i tokom noći. Eventualno u tim prvim danima, ali to je normalno. Ništa šta nije izdrživo. To je dio koji mi je totalno ispario iz glave.
Iz sadašnjeg kuta gledanja totalno mala stvar i prolazna.
Gotovo nebitna iako sam paničarila. Zbog neznanja, ali sada znam da i nije tako strašno.

U to doba, meni je jedina panika i strah i dalje bio, hoće li seks biti moguć?
Kad ću opet na sport? Strah će trajati čitav boravak u bolnici.

Sretna sam da nisam prve dane bila sama, da sam imala svoju tetu Nadu.
Ona je bila moja NADA. Ja sam trebala nju, a ona mene.
Svemir je to sredio. Rekla bih da sam baš imala sreće.
U nekom trenutku znam da sam si u glavi rekla, ja želim biti ona kada dođem u njezine godine.
Teta Nada bila je moja cimerica, moja prijateljica, moja sreća, moj smijeh, moja radost i ono što joj nisam nikad rekla moja mama kada sam ju trebala.
Da, teta Nada mi je dala sigurnost, toplinu i brižnost, baš onako kako to radi mama i ja sam to osjećala. Meni je to trebalo i zahvalna sam što mi je pruženo.

Kako je operacija Tete Nade bila lakša brže se oporavljala i uskoro je mogla doma i tako smo se i rastale. Bilo mi je drago što ide, ali i krivo. Željela sam ju još pored sebe.
Obje smo znale, odnos koji smo izgradile neće tu završiti.
Teta Nada je nastavila biti podrška u mojim narednim tjednima, putem poruka i poziva.
Dan danas se čujemo skoro na dnevnoj bazi, barem porukom.
Najčešće šalom, heheh.

Zbog jedne grozne stvari u život vam uđe prekrasno ljudsko biće.
Da se zapitate?
Život je da se živi punim plućima bez obzira na prepreke koje nam postavlja, a ima ih mnogo.
Međutim vrijedi svake, baš zbog ovakvih prekrasnih trenutaka i ljudi koji uđu u vaše srce i ostave trag.

Svi sadržaji na stranici www.caspera-split.com su autorski. Molimo sve zainteresirane za preuzimanje originalnog sadržaja da nas kontaktiraju na info@caspera.hr.

Pratite nas i na društvenim mrežama

Udruga Caspera

Vukovarska 109A

21000 Split

IBAN: HR12 2340 0091 1110 6546 4

SWIFT: PBZGHR2X

email: info@caspera.hr

mob: 091 953 43 58

Radno vrijeme:

Ponedjeljak: 13:00 - 20:00
Srijeda: 09:00 - 16:00
Četvrtak: 14:00 - 20:00

Partneri

logo Dalmacija danas.jpg
Milenij logo - full.jpg
  • Facebook
  • Instagram
  • YouTube
  • LinkedIn

©2024 Caspera. Sva prava zadržana. Powered by JeMaJo'S.

bottom of page