Nada je san budnih.
Koliko toga stane u samo četiri slova, u samo jednu riječ.
Sva pokretačka sila.
Sva vjerovanja u pozitivne ishode, sva vjerovanja u zablude (o da, nada zna bit i lažna).
Sva jutarnja buđenja i svi izlasci iz krevet.
Kad čovjek ne vidi razloga-nada da će biti bolje ga podiže.

Koliko čovjeku s dijagnozom znači nada?

Pomaže mu da nađe svrhu zašto popiti tu tabletu, ispružiti ruku i prikopčati se na tu kemoterapiju, podnijeti sve njene nuspojave i nositi se s posljedicama primljenih terapija.
Daje razlog roditelju, suprugu, bratu, prijatelju, podignuti iscrpljeno tijelo, odvesti ga, potražiti pomoć, i kad ne vidi smisla u ičemu.
Ukazuje smisao čovjeku zbog čega nešto uraditi.
Zašto leći u bubanj CT-a ili MR-a, zašto se ogoliti pred nepoznatim radiologom ili tehničarom?
Nada se da će nalaz biti dobar ili makar bolji od prethodnog, da će mu pružiti mir do idućeg pregleda.
Da su terapije odradile posao.
Nada skida stigme i briše epitete smrtonosnih i onih "najgorih" bolesti.
Eliksir koji poništava te teške riječi, a koji treba čovjeku.
Jača mu vjeru da može, da ide naprijed, da se ima za šta truditi.

Eto, to je nada.

Ona, koja nas je i kao nestašne školarce pratila. Kad ne bismo naučili gradivo, a došli bi u razred, sjeli u klupu i nadali se da nas profesor neće taj dan prozvati.
Sve je to ista nada.
Ipak, neki ljudi imaju tu sreću da se nada nastavi s njima razvijati i rasti kroz život, čineći podnošljivijima teško podnošljiva životna serviranja. S druge strane, nekima kroz životno putovanje nada iščezne, tad nastane bolno stanje beznađa i očaja...
Želim nam svima da nam se ta iskra nade, taj životni plam nikada ne ugasi.
Onima kojima se ugasio da se što prije ponovno zapali.
Neka im osvijetli napuštene želje pa da svi krenemo koračat s nadom u bolji život.