
I'm goin' home
Ispovijesti jedne pice - Dio 11
by Mare
11.02.2022.

Znate?
Više nikada neću biti ista!
I tako…ostala sam sama s četiri prazna kreveta…. Štaš?
Ništa…napokon sam se mogla baciti na knjige koje sam ponijela.
Brzo sam ih slistila, bilo je dobro dok sam se imala čime zaokupiti.
Red spavanja, red čitanja, vizite, klope i tako u krug.
Brzo sam ja to riješila, sve za dan i po.
Onda ga ježi?
Da sam znala ponijela bih više.
Sad sam bila u velikoj sobi (da, ja i Mali Koki smo u nekom periodu premještene u veću sobu bez Tv-a).
Soba je gledala na predvorje u kojem je bila velika „telka“ i ako si ostavio vrata otvorena mogle smo je gledati.
Moj je krevet bio položen tako da direktno gleda na nju (slobodna procjena je da razdaljina bila nekih 15 m, čak sam mogla pročitati titlove).
Glavna sestra je bila toliko divna da bi je ostavljala raspaljenu (ako si slučajno u istom prostoru nivo zvuka je bio penzionerski, ali kako sam ja bila u susjednom meni je bila na normalnom nivo glasnoće) i gasila ju kad bi ja zaspala.
Tako…knjige riješila…“telka“ baš i nije bila zabavna, jbg dopadnu te oni osnovni programi, pa ako je drugorazredna sapunica na repertoaru ti si na konju.
Baš sam bila sam k'o Pale sam na svijetu.
Ne šalim se, tjedan sam dana sama samcata bila na odjelu.
Da se ne osjećam sama sestre me nikad nisu zatvarale, uvijek je soba bila otvorena.
Pogotovo navečer. To mi je bilo drago, da barem mali tračak svijetlosti dolazi i da se ugodno osjećam.
Ne volim mrak od ranog djetinjstva.
Ne volim niti biti sama pogotovo tokom noći.
Rijetke situacije kada moram biti sama doma, cijeli stan se svijetli kao da je Betlehem i „telka“ radi do jutra.
Baš, baš sam društveno biće.
Mogu sve istrpjeti, samo da nisam sama, to mi je gore od bilo koje fizičke boli.
Najsretnija sam bila kad bi netko dolazio u sobu, da li vizita, ručak, provjera…ma što god samo da je nešto. Jednom dnevno dolazila je ona mlada fizioterapeutkinja iz Imotskog. Pripremala bi me kako čučnuti, što smijem i što ne smijem, kada i kako ću smjeti.
Prošetale bi odjelom da vidi kako napredujem i uživala bih u tom divnom veselom biću.
Ma čak i obično vađenje krvi bih iskoristila za kontakt, za priču.
Pa i dnevno prematanje rane mi je bilo zabavno.
Svaki dan mi je netko drugi prematao ranu, bilo je zanimljivo promatrati ljude, način rada.
Sestre su uvijek bile nježnije i suosjećajnije, uvijek bi „pimplale“ da što manje boli.
Jbg, „pukel“ mi drob na dva mjesta, normalno da će boliti.
Nije strašno, ali nije da je ugodno dok ti „pimplaju“ po tome.
Znam da sve te dane nisam htjela pogledati ranu, jednostavno mi je bilo jezivo saznanje da imam dvije rupe.
Jedna ispod pupka manja cirka dužine 3 cm i ova veća iznad pupka skoro 5 cm.
- Pa doktore koliko je to duboko? Kako to zgleda?
- Marija slobodno pogledajte.
- Ma jok, nema šanse!
- A dubina vam je oko 1 cm na ovoj većoj, možda sada već manje
- Auuuuuuu, ja to gledala neeeebum, javite Vi meni fino kad to bude već na vrhu, do tad ne gledam!
Uglavnom dani su prolazili, rana je sporije zarastala, ali je izgledala zdravo.
Pretpostavka je bila da očito imam nekakvu bakteriju te su uzeli bris kako bi vidjeli čime tretirati.
Moja draga doktorica Skoko me skoro svaki dan obilazila da vidi kako napredujem, kakva mi je krvna slika, bockala onim užasnim malim „pikicama“ kaj dobivaš nakon operacije.
Žena vrijedna spomena, zapamtila sam je još prvog dana kada sam obavljala predoperativne pretrage i razgovarala s njom.
Jedno od ljepših iskustava (koliko to može biti u bolnici) je ultrazvuk žila i prepone nakon što mi se rana otvorila. Doktorica je željela vidjeli skuplja li se još uvijek kakva tekućina i kakav mi je protok krvi nakon operacije.
Toliko topline i razumijevanja za odgovorit na sva pitanja, jednom velikom znatiželjnom djetetu od 37 godina i sve to s velikim osmjehom ☺.
Fora je bilo slušat svoje tijelo kroz zvuk toka krvi, nisam niti znala da se to može čuti.
I naravno kad dobiješ odgovor da je sve u redu i da radim „ko vurica“.
Petak popodne upada moja svita:
- Marija jel bi Vi išli doma?
- Da išla???
Neopisiv osjećaj sreće.
Osjetiš ga od nožnog prsta kako leti prema glavi, sličan osjećaj kao kada zabiješ gol.
Osjećaj kada bi trčao od sreće…otprilike tako nekako.
Da sam mogla skakat po sobi sigurno bi skakala, ali sam sjedila u krevetu sa velikim osmijehom od uha do uha (da mi se zubno meso vidilo koliki je to osmijeh bio).
Slike u glavi su letjele, Milan, Nala, Anubis, seke, mama, tatko, prije, hokej, posao, kolege….
Sad ću ja to…idemo za čas ću ja to.
Koliko mi treba?
Raspored, prioriteti…ma glava je samo nizala voljene, želje, ciljeve…
- Marija, bris još nije došao ali sve pretrage pokazuju da ste uredu pa bih Vas pustili da još jedan vikend ne morate biti u bolnici
- Kaj danas idem van? Sada?
Doktor se smije, meni su se svi tamo smijali, čak i ove moje cimerice.
- Ne, ići će te sutra. Danas ćemo još jednom pogledati krvnu sliku te Vas moramo pripremiti i uputiti što dalje.
- Može, odlično, jako se veselim
Pogodite što sam iduće napravila?
Uzela mobitel i….
- Beeeeejbb !!!! Reci dragička?
- Kaj?!
- Reci dragička!!!!!
(jedan od mnogih naših glupih izraza i rituala kada javljamo dobre vijesti)
- IDEŠŠŠŠ DOMAAAAA!!!? KAD? KAD?
- DA!!!
Kratki telefonski razgovor pun smijeha i veselja sa puno pusi-musi gluposti kojih se više ni ne sjećam, a tako se nastavilo do navečer kroz poruke.
Pripreme za odlazak kući su krenule. Imoćanka je još jednom prošla sa mnom sjedi, lezi, čučni i vježbice.
Taj dio stvarno nije šala .
Sve ima svoje zašto i zato.
Uputila me kad šta smijem i nakon kojeg perioda.
Zatim draga doktorica Skoko me obučavala kako se moram pikat onim malim „govnima“.
- Marija to možeš sama u ruku ili bedro…. (odmah sam ju prekinula)
- Ma jok! Niš se ja ne bum pikala sama, nema te šanse.
Naravno da se nasmijala i nastavila dalje:
- U redu, ali ti moram pokazati postupak da znaš uputiti onog tko će te pikati
- Ma budem ja već našla neku medicinsku sestru, a ako i ne nađem bude Mile kako god zna, jer ja ne budem sigurno!
Do operacije sam se bojala igle k'o vraga. Ja i moj kum Robač smo po tom pitanju pi..e.
Ja se još skoro svaki put rušim kad mi vade krv (to sam na tatu čisto da se zna, mama je zvjier, a to nisam pobrala na nju).
Ja sam ono dijete koje bi se kad je bilo cijepljenje u školi zaključalo u Wc ili igralo po školi „lovice“.
Ako slučajno nije bilo blic cijepljenje nego bi za njega znala unaprijed doma sam glumila tešku bolest samo da ne idem u školu.
Aj bar nešto dobro, dok sam bila teeneger mater se nije morala brinut da ću završit na igli.
S godinama sam postala hrabrija (što se mora nije teško) al se onda pojavilo to padanje u nesvijest. Svaki put Mare ne gledaj, ne gledaj i eto ti ga vraže…čim ona zabode ja pogledam i za 3 sekunde se više ne sjećam.
Još nešto je dobro u ovom svemu što sam prošla, nekako sam izgubila strah od igli i bockanja.
Petnaest dana sam bila doslovno onaj krojački jastučić, vudu lutkica.
Nema di me nije izbolo sa svim debljinama igala, na kraju sam i sama vadila braunile kad bi dotrajale (one stvarno traju dan, dva i onda dobiješ novu).
Sad brate mogu ići dati krv, spremna sam i za onu zvijer od igle.
- Marija jako je bitno da izbaciš zrak prije pikanja (ono kad stisneš injekciju pa iz igle štrcne – čisto informativno ako vas snađe i nemate pojma) i pikaš pod kožu.
Doktorica je naravno to sve na meni prezentirala.
„Delala“ je to stvarno bezbolno, ubod nisam osjetila koliko je to već „ispraksirana“ ruka sa hrpom osjećajnosti.
Međutim ta glupa pikica je ono sr…e koje tek poslije boli, ne da boli već onako dobru minutu peče. Baš govno malo.
- Odlično, sve zapamtila! To će Mile k'o veliki.
Nisam mogla dočekati večer da zaspim da se što prije probudim.
Imala sam leptiriće u trbuhu kao prije petnaest godina dok bi se „trackala“ pred ogledalom i „picanila“ se za izlazak s Milanom.
Isti osjećaj je bio, veselila sam se kao nekada.
Bila sam ona Marija zaljubljena do ušiju.
Mogao mi se vidjeti onaj zamišljeni zaljubljeni osmjeh.
Bila sam budna već u šest i jedva čekala da netko dođe i kaže kad ću kući.
Mile je stalno slao poruke.
Kad?
Javi odma?
Javi da krenem!
Ukratko sve od nalaza uredno, premotali me, rana je dobro (i dalje ne gledam), papiri se pišu i slažu, dobivam upute kako postupati s ranom i što smijem i ne smijem (dok to slušam u isto vrijeme šaljem poruke:
KREĆIII!!!
IIII gotovooooo!!!
- Marija vidimo se slijedeći tjedan na prematanju.
Sretno!
Ona spaljena sestra sa afro pletenicama (moram ju malo nahvalit: zgodna, spaljena, vesela, pričljiva, nasmijana, obožavala sam kad je bila njena smjena) pomaže mi da se obučem i sve spremim.
Lagano korak po korak uz mene, nosi moju torbu i cupka uz mene ako bi zatrebala pomoć.
Ja sretna, ona se smiješi, otvaraju se staklena vrata i moj „dzgodni“ Mile odmah na vratima.
Prisjetilo me na dan svadbe, kad sam nakon tri lažne mlade napokon izašla van, naravno uz prikladnu stvar „Otvori Marija vrata“.
Njegov osmijeh je bio pun ljubavi, sreće i ponosa.
Samo ovaj put izgledala sam deset puta gore i jadnije, mršava, ispijena, a on me gledao jednako kao taj dan.
On je dokaz one rečenice „ U dobru i u zlu….“
Bila je srijeda 14.07.2020 kada sam zaprimljena u bolnicu.
U bolnicu sam ušla s najvećim strahom i tjeskobom, tako nešto nikada u životu nisam upoznala.
Sve do tada.
Imala sam sreću biti okružena ljudima koji su mi pomogli prebroditi te iste osjećaje svojom stručnošću i empatijom što je najbitnije od svega.
Divni ljudi kojima ću biti zahvalna do kraja života.
Svaki od njih svojim djelima i riječima usjekao se u moju memoriju zauvijek.
Dvije divne osobe su mi ušle u život
Da su bile druge okolnosti ne bih ih nikada upoznala.
Nakon šesnaest dana u subotu ujutro 31.07.2020 izlazim van kao nova osoba.
Znate?
Više nikada neću biti ista!
A winner is a dreamer who never gives up. - Nelson Mandela











