Majke mi ja nemam pojma koliko je bilo od saznanja do predviđene operacije, jer u trenutku kada sam saznala, šokirana sam bila blizinom tog datuma…..Ono, zaboga, to je praktički sutra… Stvarno bih trebala točno uzet papire i pogledati…, ali užasavam se otvoriti ih… Znam samo da je bilo otprilike razlike 2 ili 3 tjedna do operacije. Rekla bih da sam u datom trenutku imala osjećaj da nikad doći taj datum, a u datom trenutku je tako brzo dolazio.

Kada bacim osvrt u nazad i sjetim se sebe…Majke mi ako nisam bila bipolarna te se pitam kako je čovjeku poput mog Milana bilo to za gledat i doživjeti u živo. Kako je biti s one druge strane? Majke mi tu se junaci poznaju. Ja svom mužu skidam kapu. Jer samo kad se ja sjetim sebe izaziva mi jezu što sve jedan mozak može projicirati i koje su to dubioze. PMS je jedno... urođeno stanje žene s kojim se većina muškaraca može nositi, ali ovo? A ako nije za ludnicu... Svi oni vole malo munjeno- nitko ne voli dosadno, ali brate ako Mile nije tih dana imao cijelu ludaru u jednoj osobi.

Mora da sam dosta dobroga u ovih 15 godina našeg zajedničkog života napravila kad je to prošao sa mnom ko' od šale i bio najveća moguća stijena koja je meni trebala.

Sve je on pozorno slušao, grlio, tješio u svako doba dana… Kad god je mene opralo on je bio tu i po stoput ponovio ritual i dozvao me k sebi. Nije to lako ako ćemo iskreno?

Prvi dani su bili kritični. Dubioza kolektiv i stanje ludila se moglo ponovit za 15 min nakon što me smirio, sat, dva…, apsolutno nije bilo pravila. Uvijek bi pomogao zagrljaj dok god se ne smirim.

Štogod on rekao, ja nisam čula, udarala sam po svom, ali taj čovjek nije odustajao, za sve je našao pozitivu, objašnjenje, budućnost. Jedine riječi koje su pomagale i dozivale me svijesti bile su: ZAJEDNO ĆEMO! Majko mila kako mi je bilo lakše to se ne da opisat.
To što sam radila od doma pomoglo je da određeno vrijeme budem fokusirana i ne mislim na gluposti, ali ako nisam radila raspoloženje je bilo doslovno roller coaster. Mile i ja imali smo dogovor, čim osjetim da mi mozak odlazi na dark side i koliko god zvučalo luđački odmah prebacimo na komunikaciju.

Nekad bi bilo suzbijanje paranoje, nekad bi bilo smijeh, nekad konstruktivni razgovor, al' sve u svemu je pomagalo. Suzbijali smo napadaje panike u startu, sprječavali da dugo traju, da ne budu iz vedra neba pa u rebra i nismo imali cijeli dan uništen.
Obzirom da je Mile bio uporan kao moja Ivka, svaku moju paranoju i strah pokušao je secirati i izvući problem na čisto da vidimo u čemu je problem. Što to izaziva nemir? Toliku količinu straha i stresa?

Najveći problem uvijek je bio seks, sport, nemoćnost, strast, kretanje, želje, snovi…. Ubrzo sam takvim pristupom shvatila, kao da su mi zavezane oči i hodam kroz mrak. Točnije, mrzila sam riječi: ma bit će sve dobro. Htjela sam djela, dokaze…trebali su mi živi dokazi da je moguće. Ništa nije meni problem bio izdržati, preboljeti, boriti se ili što već…, samo mi daj dokaz da ću imati seksualni život, da ću igrati hokej, raditi, voziti, trčati, snivati, dizati utege. Ma, da ću biti i dalje ona strastvena Mare sa sto želja i čeličnom voljom. Eto, to sam htjela, a ne: bit će sve dobro. Jer, kad se miriš s osjećajima krivnje, boli, straha, depresije, ljutnje…, ne želiš čuti: biti će sve uredu, molim za tebe, jadna ti…. Želiš dokaz da će to stati, želiš dokaz da postoji to svjetlo na kraju tunela. To je bio moj najveći strah.

Iz tog straha i nedostataka dokaza…, naravno da sam googlala. I makar će vam stoput reći: mani se googla, ipak, jače je od tebe. I da…svatko tko vam je rekao: „Mani se googla“ bio je u pravu. Vjerujte mi, bio je u pravu. Ništa pametno nećete tamo, nažalost, naći. Izluditi ćete sami sebe još više. Majke ti, u svemu se možeš pronaći i sve može biti svašta i ništa. I sve to što vele SVE TI TO IMAŠ! U sve ti sebe uvjeriš i onda je paranoja još veća i strah još veći i Mile pati po stoti put.

Ljubi ga majka onako strpljivog s hrpom volje, gdje ga nađe i kako je mene nagradilo takvim mužem, ja se dan danas čudim.
Ništa, došla sam Mili i rekla „Bebi ja moram s nekim pričat!... Meni trebaju iskustva…Meni treba netko tko je ovo prošao!“…“Bejb, ja podržavam kaj god tebi može pomoći, radi što moraš…“

Znači ovako, moje tete, sve mamine sestre osim mame, do svoje 40-e su izvadile sve reproduktivne tvorničke postavke i imala sam njih…, ali…, Huston we have a problem… Znate što znači reći jednoj tetki ovakvu vijest? Moja familija je iz Dalmatinske zagore…., nema šanse da ostane tajna, za minutu budu znali svi pa i moja mama na kraju…

Uzdala sam se u svoju sestričnu koja je ovu kalvariju prošla 6 mjeseci ranije, sva sreća bez zračenja i kemije. Moja seki je nešto starija i uvijek smo imale onako, posebnu vezu, barem iz mog kuta gledanja. Ona je uvijek nas najmlađe čuvala…, nemam pojma, ali Janja je nešto kao moja najstarija seka, iako je sestrična. Ništa, nazvala sam: “Seko to, to i to…, strah me…, bi li popričala sa mnom i pomogla mi? Trebaš mi da smirim glavu i da mi neko kaže realno stanje i molim te ne govori svojoj mami, barem dok ja ne kažem svojoj…, pliz pliz pliiiizzzzz“.

To poslijepodne s Janjom je nešto najbolje što sam mogla napraviti za sebe. Vidjeti iz prve ruke rez, dobiti informacije i vidjeti nju 6 mjeseci nakon operacije njen oporavak… Nasmijanu, poletnu i punu optimizma bilo je lijek za moje stanje uma. Apsolutno me razumjela i shvaćala što prolazim. Pokušala me na najbolji mogući način, uz hrpu smijeha, pripremiti na ono što me čeka i donekle je to i napravila. Imao si nadu, imao si primjer, ali isto je trebalo procesuirati. Koliko god je bila svijetli primjer ja sam još uvijek bila u limbu iščekivanja. Ja i dalje nisam baš 100 % znala što me čeka.

Ali bez obzira na isto, prvi put bio je to razgovor koji je imao smisla jer si komunicirao s nekim tko je to prošao, netko tko je mogao dati dokaz rečenici „Bit će bolje“.

Moja Kaća, moj fajter,…uvjerila me da moram nastaviti trenirati i nastaviti kao da je sve normalno. Rekla je: “Seki moraš biti u što boljoj formi da ti bude što lakše podnijeti“. I bila j u pravu…Sve što me zaokupilo da ne mislim na gluposti bilo je dobro došlo…., ne znam je li na to mislila, ali se i kasnije pokazalo da mi je tjelesna fizička sprema itekako pomogla u lakšem podnošenju tjelesnog stresa koji operacija stvara i za oporavak naravno, ali o tome ću pisat kasnije.

Na hokeju je u samim počecima znala samo moja Megs….Imala sam potrebu s njom podijeliti, otvoriti se. Netko je morao znati odakle tolike promjene raspoloženja i da će moje curke uskoro morati sezonu nastaviti bez mene. Nekako nisam to htjela objaviti svojim curama javno i iz vedra neba. Lakše mi je bilo da Megs obavi za mene i stopira grupne žalopojke…, da pripremi teritorij što ću ja morati uskoro objaviti. Megs me razumjela i bila velika podrška u svemu u tom početnom stadiju ludila.

Moj Darac, moj trener snage je bio car, sličan mom Mili… Nije dao da klonem, nije dao da padnem, svaki dan je pitao kako sam, di sam…, trenirali smo na najjače. Bilo je oscilacija u raspoloženju i padova koje nismo imali do tada i bio je ispit za oboje nas. Isto kao sa Milanom, dogovorili smo se da kada me ćopi ludilo radimo stanku dok ne dođem sebi, a on neće ništa pitati. Ja nisam htjela stati, ali ipak bi bilo padova, a kada se taj stadij uma dogodi vrijedilo je pravilo: „Ti šuti, daj da dođem k sebi i glumit ćemo da se ništa nije desilo“.

Tako je i bilo…, u pola vježbe moj um se prebaci…, obično bi me uhvatila tuga kada bi se sjetila da ova vježba možda neće više nikad biti moguća u mom životu, da više neću moć kršiti rekorde, dignut 100 kg ikad više…, ništa…, ostaviš vježbu, bris u svlačionicu i udri u plač, pusti neka izađe van…, i tako svaki trening barem jednom. Darac je znao, mogla sam to osjetiti, trudio se balansirati između novonastalog nestabilnog duha i onog borbenog natjecateljskog koji se inače palio da ga se goni i izaziva.
Kao i Mile uspijevao je i pomogao mi.

Moj kokošinjac, moje kvartovske frajle, moje prije, bome se nisu se dale smesti. Njima je NE bio poziv, a ne NE. Shvatile su odmah šta me izluđuje, što rastužuje, kad neću pričati, kad hoću….

One su bile tu za štogod sam htjela i prihvatile su bipolarnu igru. Njima je to za razliku od muškaraca išlo glatko…pitam se zašto? PMS? Haha, šalim se malo…

Održavale su rutinu koja je postojala i inače dok nije došlo ovo iznenađenje. Samo što ja nisam bila kolovođa, zabavljač, inicijator, davež…, 'bome sad znam kako je njima sa mnom.

Većinu vremena bilo je dobro i uspjele su me održati, ali i dosta puta sam jedva susprezala suze…, bilo bi milo i drago promatrati ih pa bi me rastužilo kakve carice imam i kako se bore za mene, uhvati te tuga što do tad nisi bio svjestan te čari pravog prijateljstva…Ali, ja ne volim plakati pred drugima, ja ne volim reći da imam problem i one su to znale. Obožavam što su glumile da ne vide, vidjelo se da vide i znaju…., ali moje koke su znale da trebam hrabrost i da ću samo potonuti ako krenemo cmizdriti. Moje hrabrice su bile dosadne, naporne i spremne na sve ne bili se ja bolje osjećala ili ne daj bože da bi meni nešto falilo.

U tim danima informacije kada tad dođu do ljudi. Nisam ih skrivala, nisam striktno tražila da se šuti. Ali nisam željela javno objaviti….Kolektivno, grupno, odjednom više ljudi…Pojedinac je mogao podijeliti s kim god je htio nije mi bio problem…čak mi je bilo lakše da ne moram ja…

Sada kada pišem i prisjećam se, shvaćam koliko sam se zbog svog stanja uma osjećala kao Pale sam na svijetu i mislila da me nitko ne razumije. A zapravo, bila je totalna suprotnost. Istina je da me nisu razumjeli ali su itekako željeli…, a ja to nisam vidjela. Sva sreća da su bili uporni jer sve do jedna osoba su pomogli da budem tu gdje sam sad. Koliko je bilo klijenata i kolega koji su, sada kada se sjetim, zaboravili posao i pokazali onu ljudsku stranu. Zapravo, iznenadiš se koliko podršku imaš…, ali ona samo ovisi o tebi i kako ćeš se ti sa time nositi.

Ono što želim reći apsolutno je opravdano, sve što moramo prolaziti je teško i nitko ne zna što je to dok se u tome ne nađe. Ali isto tako ljudi oko nas su voljni pomoći i boriti se skupa s nama koliko god da je potrebno. Samo im mi moramo dozvoliti. Bitno ih je ne otjerati, bitno je priznati da trebaš pomoć, bitno je shvatiti da to nije sramota, bitno je da nisi kriv za to, bitna je komunikacija.

Istina nije nam do komunikacije niti znamo gdje nam je glava i rep, čas gori, čas doli, pa ovamo pa tamo… Ali, možemo postaviti pravila i zamoliti da po njima zajedno odigramo ovu groznu igru i u konačnici odigramo s dobitnim rezultatom. Meni je pomoglo da s ljudima maknem nelagodu, a ja da maknem osjećaj bespomoćnosti i žaljenja.