Ime mi je Mirijana, rek'o bi netko jedno I viška.

Zašto jedno viška!? Matičaru se omaklo, a mene pratilo k'o UDBA, jerbo nitko ga nije primjećivao, pa su mi stalno krivo pisali ime, a meni dodijalo svima ponavljati, molim pripazite, ja sam Mirijana!

U jednom trenu, nakon dugo godina sam ga željela izbaciti, al' odustala, kontam, ma navikli smo jedno na drugo.

Rođena sam u jednom malom ušorenom slavonskom selu Retkovci, prije ohoho, nećemo o tome, godina, taman toliko da mi kosa odavno žerava, pa je pošaram ovom vatrenom, da mi ide uz ove unutarnje godine.

Drugi put sam se rodila prije 15 godina i eto sad sam taman, u pubertetu.

Dobih tada nalaz na kojem bi ispisano da me je posjetilo neko čudovište, najprvo sam pomislila, nije to moj nalaz, pa mene su učili da čudovišta žive pod krevetom, a ne po maternicama, sisama, crijevima i inim organima u, i na našim tijelima.

Tad sam imala 41 godinu i tri mala žuta pilića, doduše jedno je bilo već pomalo krilato, i samo sam znala da ih ne želim ostaviti i eto nisam.

I tu nije kraj, ova pomalo krilata skoro ostavi mene, prije godinu dana, još nisam obavila jedan pedagoški razgovor s njom, al' budem čim skroz ozdravi...

I tako, prije 6 godina se doselila u Split i pilići su tu, postala sam Dođoška, tako sam bila sretna što sam došla u Smojin ludi grad ili što bi Balaš rek'o u Praznik.

Još uvijek čekam i ludilo i praznik, jerbo me više tuga ovdje spopade, počesto sam na Lovrincu, i zato molim ove što se žene da me pozovu, bar k'o one što viču:

"Kec, kec, kume!!!"

Može i na rođendane, mogu biti harlekin ili babasiter, bilo što, samo nek se pjeva i slavi.

Hvala.