Osobno nisam bila bolesna... 

Članovi moje porodice jesu... 

Nije bio karcinom dojke, al su bili karcinomi... 

Ovo što vam šaljem jest moja priča o onome kako sam prolazila bitke s mojim ocem…

Po hodnicima bolnice ostavila sam tragove nade… plave oblake ...

Ostavila sam dio sebe...

Metalna izlizana ručka kolica… klupa za odmor i kako rasporediti prostor za torbu i sjedalo i svjetlo.

Sluh se izoštri na udah… na zvuk kašlja… koliko dugo je trajala tišina?!

Koliko dugo je trebalo da se otvore oči i trenutak olakšanja jer nije to TO.

Dobili smo još malo vremena, a meni se činilo da sam sami svemir na dlan stavila.

Znaš što slijedi, a ne želiš, ni znati, ni živjeti to… samo se želiš boriti.

Samo se želiš nadati dobru… i ne želiš vidjeti ništa drugo iako razum (prokletinja) govori drugo...

I biranje kave na aparatu predstavljaš sebi ko poseban događaj… ko putovanje na neka daleka lijepa mjesta....

Da zadržiš sebe na okupu, da ne dozvoliš oklopu da nacikne jer moraš njemu/njoj poslati pozitivu i sunce i osmijeh i želju da se živi…

Jer si vezan i nećeš da dozvoliš da niti te veze počnu pucati…

Euforija zadataka te drži i daješ 1000% sebe da se ide dobrim putem...

I onda … u trenu sve stane… i male pukotine tebe eksplodiraju...

Iprazni te.

Tako da ne osjećaš ništa i obavljaš sve što treba, iako se u tebi sve rasipa na mikrone… 

Nemaš više oslonca, al si i dalje oslonac drugima…

Sreća pa je majka priroda tako napravila, otupiš taj tren.

Mislim da bi mi srce puklo ko balon… napuhalo se i puklo ....

Ne možeš ništa osim nastaviti… nisu te stvorili da prestaneš… i hodaš i radiš i pričaš… ide to dan po dan...

Sjećanja su tu… stalno… i poželim da sam opet na onom hodniku, da gledam u metalnu izlizanu ručku kolica… da  gledam u ona vrata i čekam i slušam…