Bolest i liječenje kao kriza

​

Bliži se ljeto, divan je proljetni dan, nebo je plavo i miriši procvalo bilje. Zašto pisati o teškim temama i tko želi pročitati još jedan tekst na temu iskustava  i promišljanja o tome kako se nositi sa dijagnozom karcinoma, procesom liječenja, posljedicama bolesti i liječenja.

Zato što možda upravo sada netko prolazi kroz sve navedeno i osjeća se usamljeno, zbunjeno, ljutito, šokirano, u nevjerici, prestrašeno, preplavljeno tugom i beznađem, opterećeno osjećajem krivnje ili frustracije, očaja, panike, uznemireno nepovjerenjem prema onima koji ga liječe ili možda osjeća optimizam, hrabrost, nadu, vjeru u život  i dobrotu ljudi oko sebe, prihvaćanje i podršku.

​

Sve ove emocije su normalne kao i njihova izmjena od onih ugodnih do manje ugodnih i teških jer se svatko sa dijagnozom teške bolesti i procesom liječenja nosi na svoj način, kao i sa odlukom da se neće liječiti ili će pokušati neke alternativne metode.

​

Saznanje da imamo dijagnozu karcinoma, ma koliko prognoza ili situacija bila optimistična ili pesimistična predstavlja životnu krizu. Krizu kao određeni (privremeni) poremećaj u životu pojedinca sa manje ili više  teškim i trajnim posljedicama. U pitanje dolaze mnoge naše životne navike, tjelesne mogućnosti, profesionalni kapaciteti, intimni  i obiteljski odnosi. Mnogim pacijentima se život u trenutku promijeni u potpunosti. To je teško i prijelomno razdoblje ali imamo iskustva i želimo vjerovati da je i prolazno i privremeno, kao i mnoge druge životne krize. Posebno ukoliko se možemo prisjetiti da smo neke druge životne krize uspješno prevladati sami ili uz pomoć dragih, važnih, bliskih ili nepoznatih osoba. Možda smo sada jači i drugačiji, ili smo možda ostali isti, ali bogatiji za jedno novo iskustvo i upoznali smo sebe kroz novu situaciju koju smo prebrodili.

​

Ova životna kriza može biti prilika i za otvaranje novih vidika i novih mogućnosti i doživljavanja pozitivne promjene (što se naziva posttraumatskim rastom) ukoliko na takav način pristupimo liječenju, odnosu prema životu i smrti, pogledu kroz prozor na plavo sunčano nebo ili na kišni dan u kojem također možemo vidjeti ljepotu. Bolest može dovesti i do emocionalnog kolapsa i psihičke krize  i može predstavljati rizik  ukoliko se prepustimo, ne potražimo pomoć i podršku  bližnjih osoba ili stručnjaka pomagačkih struka, ili ne nađemo utjehu u vjeri ili bilo kojoj drugoj duhovnoj praksi ili aktivnosti koja čini dobro našem fizičkom  i psihičkom stanju. Psihičku krizu mogu pratiti osim emocionalnih tegoba (straha, potištenosti, beznađa, depresije, anksioznosti) i brojne tjelesne smetnje, promjene u ponašanju, kognitivne teškoće. Kod onkoloških pacijenata ponekad je teško reći što je uzrok čemu, jer proces liječenja koji uključuje operacije, kemoterapiju ili radio-terapiju ima svoje fizičke i emocionalne posljedice i zato je veliki izazov za svakog pacijenta nositi se sa svim okolnostima liječenja. Ženama koje su radi kemoterapije i hormonskog liječenja ušle  u menopauzu pored same bolesti kao krize, krizu može predstavljati i novo životno razdoblje u koje su ušle naprasno, doslovno preko noći i bez dovoljno vremena da se pripreme na novu fazu života. Često pate i od problema s kognitivnim funkcioniranjem poznatim kao „chemo brain“. Tijekom liječenja ste okupirani terapijom, ishodom liječenja, saniranjem posljedica liječena. Kada konačno to sve završi i sretni ste radi dobrog ishoda samo se jedan dan nađete u menopauzi koja vas preplavi svojim simptomima pa se pitate trebate li zbog toga biti sretni jer ste živi i zdravi i u menopauzi. Osim što se trebate suživjeti sa ožiljcima i novim dijelovima tijela ili oprostiti sa onim dijelovima kojih više nema, sada se naglo trebate suživjeti  i sa „valunzima“ i drugim tjelesnim promjenama i senzacijama koje prate menopauzu. Mnogim onkološkim pacijentima koji su prošli kemoterapiju dobro je poznat onaj osjećaj slabosti i nemoći koji se teško zaboravlja i kada kao žena u menopauzi opet osjetite slabost kao normalnu nuspojavu menopauze lako se uznemirite i pitate hoću li ikad biti opet ona stara. Pa vjerojatno ne jer ovo iskustvo koje ste prošli definitivno vas je promijenilo, pa čak i ako vam  se čini da ste se vratili u svoj „stari život“ i da je sve kako je bilo i prije. Sada kročite kroz život sa jednim iskustvom više, upoznali ste sebe kroz borbu s bolešću i liječenjem. Spoznali ste svoje snage i moći kojih možda prije niste bili svjesni, posebno ako nikad prije niste bili suočeni sa tako teškom životnom situacijom kakva je onkološka bolest. Možda ste počeli o životu i smrti razmišljati na drugačiji način ili ste pronašli nove prijatelje s kojima ste se posebno zbližili jer imate zajedničko jedinstveno iskustvo liječenja. Možda se ipak grčevito želite vratiti u svoj „stari život“ jer vam je to sinonim za zdravlje i želite biti ona stara ali  time  možda propuštate dati priliku sebi vidjeti kakvi ste sad. Možda ste bolji sebi „ovako novi“, ali novi koja sami sebe još dobro ne poznajete i koji otkrivate novog sebe u raznim životnim situacijama.

​

U ovoj krizi dolaze u pitanje i međuljudski odnosi, prijateljstva, obiteljski odnosi i možda se nekome javi trenutak preispitivanja svih tih odnosa i konačno sagleda koji su mu odnosi opterećujući pa ih možda reducira ili prekine, a u život pusti neke druge osobe. Treba imati snage ljudima postaviti granicu i odbiti one oblike pomoći, podrške  i komunikacije koji nam ne odgovaraju. Ali mi na to imamo pravo i ovo je jedinstvena prilika da se propitamo što nam odgovara i treba, a što nas opterećuje i u čemu ne želimo sudjelovati. Ako nikad nije bio, sada je pravi trenutak zauzeti se za sebe i odlučiti kako želimo provoditi vrijeme dok se liječimo i nakon toga, kako se želimo brinuti o sebi, što želimo jesti i koje aktivnosti hrane našu  dušu i tijelo. Možda će vam prevladavanje ove krize otvoriti nove mogućnosti i imajte hrabrosti u sebe prigrliti ih.