One Nisu Stale.png
Kampanja udruge Caspera za promicanje brige o sebi i osvještavanja
društva o životu žene s karcinomom

Branka Štrbac Jakšić, onkološka bolesnica

Suočavanje s bolešću neizostavno je popraćeno intenzivnim emocionalnim doživljajima. Kažu vam da ste heroj, borac, hrabrica, no zapravo, stvari se tu razvijaju gotovo nesvjesno.


- Možda se stvari mijenjaju baš zato što se u najcrnijim i najmučnijim danima iz petnih žila borite za tračak nade. Iz tog straha rađa se snaga, prvotno vrlo sramežljiva. Strah pokušavam ne negirati, niti skrivati. Pokušavam ga prihvatiti i pogledati mu u oči, a zatim ga po mogućnosti prekoračiti i krenuti dalje - iskrena je Branka Štrbac Jakšić iz Zagreba, majka triju predivnih kćeri, sanjar, modna dizajnerica i supruga 'gospodina neustrašivog', koja je, nakon što je dobila dijagnozu podvukla ključnu rečenicu: život nije stao.
Naravno, do tog zaključka treba doći, polako, ali ustrajno, dišući trenutak za trenutkom i birajući prioritete u životu. Ispričala nam je jednu situaciju:
- Stomatološka ordinacija bila je iznimno sparna toga dana. Pomislila sam na svoje nacrtane obrve. Hoće li mi se otopiti?! Stigla je doktorica zadržavajući ozbiljan izraz lica neovisno o mojim nasmijanim očima koje su joj željele pričati o rastopljenim obrvama. Ozbiljna je, zaključujem, zbog moje bolesti. Šalu ne smatra primjerenom. Tada i ja zauzimam ozbiljan stav poput njezinoga i zajedno ozbiljne, nastavljamo promatrati snimku moga zuba…
Ova situacija toliko govori o onkološkom bolesniku kojemu je sve što treba to da se što češće osjeća - normalno. Zato što je dobio dijagnozu, život nije stao - rekla je Branka koja je, neposredno nakon dijagnoze, točnije nakon operacije, odlučila odmaknuti od sebe sve što je tišti, sve svoje probleme iz čak najranije mladosti, svjesna da načina na koji sebi sama može pomoći u toj bolesti nema previše.


- Imala sam potrebu utjecati na što više stvari kako bih si stvorila sliku da žustro pridonosim svome ozdravljenju. Najprije sam o svojoj odluci obavijestila neke ljude iz svoje najbliže okoline. Danas mogu reći da su to divno podnijeli te strpljivo dočekali da popustim i neke od njih ponovno pustim da mi priđu i budu mi od velike pomoći.
Polako, ali zaista polako moj se život počeo vraćati u neku podnošljiviju novu stvarnost. Sve je više bilo dana kada sam zaboravljala na svoju bolest, a razmišljala o onome što još želim. Ipak, svijest o neizvjesnosti nije nestala. Ima dana kada razmislim o svemu i imam osjećaj da ću sve, baš sve moći podnijeti, od najljepšeg do najcrnjeg scenarija. Iako savjetuju da o najcrnjem ne razmišljam, takvi dani bar na trenutak pružaju mi spokoj - kazuje nam.


Priznaje kako je u početku bilo teško, kao da ne možete izaći iz sveopćeg crnila, a još vas i očekivanja okoline dodatno opterećuju. Bilo je samosažaljevanja, podizanja pa opet padanja, suza i previše, na slapove, kaže, no vrijeme je doista učinilo svoje.
- Nakon što me bacilo na koljena, uspravilo me. Nije to neko gotovo i trajno stanje ali ga mozak sada češće prepoznaje kao mogućnost, što znači da su nakon padova, uspravljanja nešto češća i brža - kaže Branka.


Dodaje kako je podrška okoline izuzetno važna, no istodobno i zamka jer previše oslanjanja na druge može dovesti do gubitka povjerenja u samog sebe, u svoju snagu koju svatko od nas itekako posjeduje.


- Važno je biti zahvalan na podršci koju dobiješ, ali ne plašiti se osloniti na samoga sebe, na svoje snove, na svoj put, na kidanje nekih dotad utabanih putova. Život nije stao, snovi idu dalje i ti si tu da i dalje radiš na njihovom ostvarenju, malo drugačijim ritmom i s drugačijim prioritetima! - savjetuje ova žena.


A šira podrška joj je stizala otkako je u javnost izašla sa svojom bolešću. To su oni trenuci kada vam se javljaju ljudi koje jedva poznajete, a nude vam pomoć. Isto tako, nađu se na tom putu i oni koji se prepadnu samog spomena na bolest i kakve obveze, pa i oni koji se jave tu i tamo s nekom porukicom tek toliko da stresu prašinu krivnje sa sebe ili da zasluže ulaznicu u neki bolji svijet.
- I njih razumijem. Jer strah može biti veliki neprijatelj, a u situacijama poput moje, karakteri se otkrivaju kao na dlanu. Naravno, tu su i moji 'nadljudi', oni ljudi koji su toliko bolji od mene same, zbog kojih bi svi mi drugi, ako smo imalo pametni, trebali postati bolji. To su ljudi koji imaju nepatvoren osjećaj za druge i koji na ovome svijetu zaslužuju svu, ali svu sreću svijeta.
Posebna skupina su bliski prijatelji. Oni ne baš česti suputnici, bilo stari, bilo novi. O njima ne trebaš puno pisati ni misliti, znaš da su tu - s osmijehom priča Branka.


Obitelj je njezin najveći oslonac i motivacija. Tri djevojčice u predpubertetskim godinama traže svoju samostalnost na putu odrastanja, a majka koja je s njima i suprugom navikla provoditi mnogo vremena zajedno, u bolesti je postala svjesnija krhkosti postojanja. Time dođe i ona prirodna opsjednutost za još čvršćim povezivanjem.
- Ta njihova volja za samostalnošću u tim godinama, koliko god bila teška za roditelja, znak je da zdravo odrastaju. A ja samo želim biti uz njihov put, kao stajalište s najljepšom vizurom na dalekom putovanju. Samo tu. Što duže uz njih - ne krije Branka koja se u strahu da svoje voljene ne “uguši” brigom i pažnjom, vratila svojem zanimanju kao diplomirana inženjerka tekstilne tehnologije, koje joj je postalo hobi – dizajniranju odjeće s ilustracijama njezinih kćeri i porukama koje predstavljaju njihovu životnu filozofiju, promovirajući humanost uz dozu humora.


MaTiTe modne priče nešto su u čemu sve četiri cure sudjeluju ali bez obveza jer ništa se ne mora. Samo veseliti. Uz dizajniranje, Branka je i sama model svojih štosnih majica a promociju radi i kroz modnu fotografiju.
- To me jako veseli, a nerijetko zaboravim na bolest. Znam samo za proces koji se tada odvija u mojoj glavi. I kao što je psihologica koju sam jedno vrijeme posjećivala rekla, takvih dana neka je što više. Dana kada zaboravljate da ste bolesni.
Ipak, iako je olakšanje, od stvarnosti se ne može pobjeći. U nju se jednom moraš vratiti, a taj proces izrazito je bolan. Stoga sam odlučila da u ono što najviše volim i što me udaljava od bolne stvarnosti, umiješati i tu bolnu stvarnost, kako bi mi povratak bio nježniji. U svoj brend MaTiTe modne priče ugradila sam priču koja se odnosi na onkološke bolesnice koje nose majice #matitecancerbeauties - priča ova kreativna žena kojoj je bolest otvorila neke nove vidike.


- Šećući jednom tako parkom, uz cvrkut ptica, čula sam ritam tišine. Pomislila sam kako to nije moguće. Ubrzo sam shvatila da se to moj vlastiti ritam iskristalizirao u "tišini". Bila sam ushićena otkrićem. Da, život s teškom dijagnozom je ponekad mnogo, mnogo ljepši nego je ikada bio, a ponekad mnogo,mnogo teži nego će ikada biti. Rak je također i bolest. Tako nepredvidivog, treba ga liječiti svim raspoloživim sredstvima. Korak po korak, baš kao što se živi život. Korak po korak. I da, zvuči trivijalno, ali živjeti ga s puno zahvalnosti - poručuje Branka.

Autor: Merien Ilić

Branka Jaksic_3.jpg