One Nisu Stale.png
Kampanja udruge Caspera za promicanje brige o sebi i osvještavanja
društva o životu žene s karcinomom
Gorana Jerkovic.jpg

Gorana Jerkovic

Gorana Jerković, magistra psihologije, pri odjelu dječje onkologije i hematologije KBC-a Split. Velika je podrška svojim malim pacijentima te njihovim roditeljima neposredno uz liječenje. Valja istaknuti kako je Gorana  i doktorandica TRIBE-a (translacijskih istraživanja u biomedicini) na Medicinskom fakultetu u Splitu.

U korak s rakom

Život s rakom jedinstveno je i kontinuirano iskustvo, različito za svaku osobu. Obolijevanje predstavlja izniman stres koji utječe na sve aspekte života oboljelih i može dovesti do raznih psihičkih poremećaja. Oboljeli se moraju suočiti s nesigurnošću svoje budućnosti, ponekad ozbiljnim nuspojavama liječenja, osjećajem krivnje, izoliranosti ili stigmom. Količina dobivenih infomacija i mogućih ponašanja uz visoku anksioznost, dovodi ih dodatno u stresnu situaciju. Klinička zapažanja upućuju na nužnost stalnog nadzora nad reakcijama oboljelih uz potrebu neprekidnih, ponovnih procjena psihičkoga stanja tijekom trajanja liječenja. Dok se prolazi kroz iskustvo života rakom nakon osnovnoga liječenja, iznimno je važno znati da niste sami.

 

Život s bolešću odnosi se na zdravstvena i tjelesna, psihološka, socijalna i ekonomska pitanja s kojima su suočene osobe nakon završetka osnovnog liječenja raka. Postoji široki spektar podjela osoba koje su kompletirale osnovno liječenje; osobe koje nakon liječenja više nemaju bolest, one koje nastavljaju primati lijekove kako bi se smanjio rizik od povrata bolesti, kao i osobe čija je bolest pod dobrom kontrolom i koje imaju malo simptoma, a primaju liječenje kako bi se rak zbrinjavao kao kronična bolest. 

 

Skrb o osobama koje žive s rakom uključuje kontrole radi praćenja, zbrinjavanja kasnijih popratnih pojava liječenja te unaprijeđivanje kvalitete života, psihološkog i emocionalnog zdravlja. U životu unutar bolesti ključno je u najvećoj mogućoj mjeri vratiti važne aspekte svojega života prije oboljenja te naći nove putove prema zadovoljavajućem životu u budućnosti.

 

Empatija i emocionalna podrška oboljelom od strane medicinskog osoblja iznimno je važna tijekom svih faza liječenja, s tim da oboljeli u pravilu preferiraju otvoren odnos i iskrenog liječnika kojemu mogu vjerovati. Koncept informiranog pristanka posebno je važan u onkologiji te je potrebno imati jasan stav o njegovom primjenjivanju. Brojni onkološki centri u svijetu imaju psihoonkološka savjetovališta, u kojima rade osobe educirane u vještinama komuniciranja koji znaju prepoznati psihološke smetnje kod oboljelih. Psihoterapijske intervencije imaju veliku važnost kod onkoloških bolesnika. Osobito su se pokazale korisnima suportivne intervencije (individualne, grupne, partnerske, obiteljske), kao i psihoedukacija i tehnike relaksacije, pružajući oboljelima mogućnost rada na egzistencijalnim, tjelesnim, emocionalnim, socijalnim, psihoseksualnim, bračnim i drugim pitanjima.

 

Iako je teška dijagnoza moguća uz teško i često dugotrajno liječenje, svejedno se zapitajte "moram li se osjećati tako loše?". Osobe iz okoline na bolesnika u najboljem slučaju sućutno gledaju i često misle da su njegovo raspoloženje, povučenost, duševna bol posve normalni u ovoj situaciji. To je još jedan razlog da razgovarate sa stručnjakom i provjerite možete li ipak biti bolje. Obično kažemo da je to uvijek moguće, i u zdravlju i u bolesti. Preispitajte svoje navike. Provjerite koje aktivnosti više ne upražnjavate zbog bolesti. Često se pitamo kako se možemo osjećati manje umorno, snažnijim vitalnijim, boljeg raspoloženja. Što možemo učiniti? Ponekad oboljeli kažu kako im nedostaje trčanje, planinarenje, ples ili neka druga tjelesna aktivnost od koje su odustali. 

 

Spomenuli smo da iskustvo bolesti može presložiti životne prioritete i potaknuti potrebu za traženjem novih interesa. Novi hobiji, kao što su plesanje, slikanje, putovanje, sportske aktivnosti mogu pomoći u poboljšanju tjelesnog i mentalnog zdravlja. 

 

Vođenje zdravoga stila života je važan korak u smanjivanju rizika povrata bolesti i pojave drugih/novih zločudnih tumora, kao i u poboljšavanju opće dobrobiti, uključujući tjelesno i emocionalno zdravlje. Zdrav životni stil uključuje praćenje utvrđenih preporuka kao što su redovita tjelesna aktivnost, zdrava prehrana, postizanje i održavanje zdrave tjelesne mase te upravljanje stresom. Tjelesna aktivnost i tjelovježba bi trebali biti prilagođeni Vašim mogućnosti i preferencijama. Sjetite se da redovita tjelovježba ne doprinosi samo tjelesnom zdravlju, već može pomoći smanjiti tjeskobu, umor i stres te povećati samopouzdanje. Nadalje, istraživanja su pokazala moguću povezanost između tjelovježbe i sprječavanja povrata nekoliko različitih tipova raka. Svakako se preporučuje smanjiti količina vremena koje se provode u sjedilačkim aktivnostima, kao što je dugotrajno sjedenje ispred računala ili televizora. Umjesto toga, kod kuće ili na poslu iskušajte zdravije alternative: koristite stepenice umjesto dizala. Možda ćete osjećati da ste manje motivirani za tjelovježbu ili Vas određena ograničenja sprječavaju da budete tjelesno aktivni. Međutim, tjelovježba ne mora značiti hodanje, trčanje ili odlazak u teretanu. Za Vas može biti bilo kakva korisna aktivnost, kao što je vrtlarenje, igranje s unucima ili bilo kakva druga aktivnost. 

 

Motivacija za promjenom osobnog zdravstvenog ponašanja može uključivati sljedeće pozitivne čimbenike: 

•  Smanjivanje rizika povrata bolesti ili rizika drugog primarnog raka. 

• Smanjivanje rizika kasnih popratnih pojava vezanih uz rak, kao što su tjelesne i emocionalne teškoće koje se mogu razviti dugo nakon završetka liječenja. 

•  Upravljanje kroničnim simptomima i popratnim pojavama, kao što su umor i iscrpljenost, koje se zadrže dugo nakon završetka liječenja, a dobro reagiraju na navike kao što je tjelovježba. 

•  Smanjivanje rizika drugih kroničnih bolesti, kao što su šećerna bolest (dijabetes) te bolesti srca i krvnih žila.

•  Poboljšavanje općeg zdravlja i dobrobiti (kvalitete života). 

• Smanjivanje rizika od smrti. Mnoge osobe koje žive s rakom imaju neodgovorena pitanja o tome što je za njih sigurno, a što nije, vezano uz hranu i tjelovježbu, kako tijekom liječenja, tako i kad ono završi.

 

Kad osobe koje žive s rakom koriste izraz „povratak u normalan život”, često misle na povratak na posao ili pronalaženje novog posla.  Pitanje povratka na posao je za svaku osobu različito, ali su neki od izazova, problema i prednosti mnogim ljudima zajednički. Čak i ako posao nije tema, važne su aktivnosti slobodnog vremena. Nastavljanje s ranijim interesima i hobijima, ili pronalaženje novih, vrlo je važno i može pomoći osjećati se bolje i svrsishodnije. I jedno i drugo je vrlo važno u cilju “povratka” životnom stilu koji ste imali prije dijagnoze raka.

 

S psihološkog stanovišta, rad može pružati priliku za ponovno povezivanje i uspostavu odnosa s prijateljima i kolegama, a i mnogim ljudima je izvor osjećaja vlastite vrijednosti i svrhe. Rad također može pomoći usmjeriti se na nešto što nije bolest te ojačati osjećaj povratka svoje starom životu i nekadašnjem životnom stilu. 

 

Možda ćete željeti, a možda i ne, s radnom okolinom podijeliti svoju dijagnozu. Budući da je dijagnoza povjerljiva ova je odluka samo na Vama i ovisit će o samopouzadnju i odnosu s kolegama. U najboljem je interesu biti jasni prema poslodavcu vezano za moguća tjelesna i psihološka ograničenja u skladu s opisom posla. Potrebno je izraditi realističan plan postupnog povratka na posao te u suradnji s poslodavcem izraditi vremensku liniju za dostizanjem pune ili ograničene radne spososbnosti.

 

Povratak normalnim aktivnostima može biti neugodan. On može uključivati strah hoćete li moći podnijeti stres i zahtjevnost posla. Srećom, iako povratak može biti težak, mnoge osobe se uspiju vratiti na prijašnju razinu radnog učinka. Traženje novog zaposlenja za neke osobe može biti zanimljiva mogućnost, dok je za druge nužnost. Konačnu biste odluku o radu trebali donijeti nakon što odvagnete svoje financijske mogućnosti, zdravstveno osiguranje, prirodu svojeg posla te zahtjeve liječenja i oporavka. U nekim zemljama postoje socijalni radnici ili specijalizirani djelatnici iz sustava zdravstva i mirovinskog osiguranja koji mogu pomoći pri odlučivanju, kao i interesne skupine pacijenata (udruge, humanitarne organizacije). Možda će vam trebati njihova pomoć kako biste stekli dobar pregled svih mogućnosti koje su vam dostupne.

 

Za kraj, moramo imati na umu da je društveni prioritet što duže kvalitetno življenje oboljelih, koje podrazumijeva sveobuhvatnu skrb i odnos prema bolesti kao jednom dijelu života. Uvijek je naglasak na bolesnom čovjeku, a nikad na bolesti, dakle na onkološkom bolesniku koji sa svojim tegobama u okružju u kojem živi, nastoji se što bliže vratiti starome načinu života ili formirati novi uz zadovoljstvo i kvalitetu.


 

Gorana Jerković, magistra psihologije

Zavod za pedijatrijsku hematologiju, onkologiju, genetiku, dojenčad i bolesti metabolizma, KBC Split

 

 

Literatura: 

 

European Society for Medical Oncology (ESMO) i European Cancer Patient Coalition (ECPC) u suradnji s International Psycho-Oncology Society (IPOS).

 

Holland JC. History of Psycho-Oncology: Overcoming Attitudinal and Conceptual Barriers. Psychosomatic Medicine, 64: 206-221; 2002.

 

Križo Katinić: “Živjeti za smrt umrijeti za život”, Zagreb 2005

 

Ika Rončević-Gržeta, Karin Kuljanić.Vlašić i suradnici: “Psihološka pomoć u suočavanju sa zloćudnom bolešću”, Liga protiv raka Primorsko-goranske županije, Rijeka 2007.

 

Mirko Šamija i suradnici: “Prijedlog nacionalnog programa prevencije i ranog otkrivanja raka u Hrvatskoj”, Zagreb 2006.