Već neko vrijeme se pitam da li pisati i ako da, kako i na koji način? Razmišljajući o svemu što je bilo stalna mi je potreba prenijeti sve na "papir". Svakim danom se pitam zbog čega nisam pisala u tijeku preživljavanja, ali kad malo bolje sagledam sve, točno znam zašto nisam. U to vrijeme sam bila strašno neodlučna, danas bi mi se pisalo, sutra već ne bi imala volje i tako u nedogled. Zašto sada? Jučer sam pogledala film koji me pogurao u smjeru kojim idem. Film je priča o mladoj ženi koja se bori sa karcinomom dojke i o njenom načinu borbe. Film se zove "Riječ na slovo R". Topla preporuka svima!!! Danas je došlo vrijeme da i ja napišem svoju priču. Pišem je prvenstveno radi sebe, jer čitajući na drugačiji način vidimo stvari. Pišem je da bi sagledala sve iz kuta kad nije primarno golo preživljavanje. I na kraju pišem, jer se možda kojim slučajem neko pronađe u svemu ovome i za sebe izvuče nešto dobro. Činjenica je da svi zajedno možemo puno više dati....
Sve počinje u rano ljeto 2014.godine. Ja još uvijek mlada žena sa velikim očekivanjima od života. Bliži mi se 41. rođendan i ja radim kao nikada u životu. Radim u restoranu kao pomoćna kuharica. Puna entuzijazma i energije ulazim u sve to, ipak je sezona...prilika da se zaradi novac...kući je troje djece koja idu u školu i novca nikad dosta. Svaki dan putujem prema Splitu, paklene su vrućine. Ulazim u kuhinju u kojoj je temperatura nesnosna. Tako sve funkcionira nekih dva tri mjeseca. Iznenada se osjećam umorno i iscrpljeno...ali objašnjavam sama sebi "vrućine su, šta bi ti tila". Šesti mjesec je već odavno u tijeku... kući sam, umorna sam, samo čekam tuširanje i krevet. Te večeri ruka se zaustavi na lijevoj dojci. Nelagoda pri dodiru je bila nepodnošljiva...pipam kvržicu!!!! U meni momentalni strah, u glavi samo jedna misao "samo da nije To" rekli bi ljudi ono najgore. Samo da nije To... a nekim šestim čulom znaš da je!!!!!!!