Stigao je i taj dan, ulazim u bolnicu. Sutra je operacija, skidanje dojke i ugradnja implantata. Došla sam u pratnji kćerke, supruga i sestre. Užasno sam nervozna, a to pokušavam sakriti nekakvim besmislenim šalama. Sad kad sam ispred bolnice imam potrebu okrenuti se i pobjeći što dalje. Čini mi se da nisam spremna, ali nemam izbor. Doktor me primio i rekao da ćemo popodne u bolnici rješiti anesteziologa i to bi bilo to. Svi nalazi su u redu i operacija ide po planu. Svi hodaju za mnom, a ja sam ko bezglava. U nekakvoj sam panici i jedino želim ostati sama. Bliži se podne, nervoza je na vrhuncu. Krevet je tu, ali moram čekati da promjene posteljinu (koje ludilo). Svi smo na balkonu i čekamo, suprug pokušava zabilježiti taj dan kamerom. Meni je sve to previše, pitam se čemu slikavanje. Kćerka primjećuje moje negodovanje i sve ide u krivom smjeru. Podižu se tonovi, pokušavam se kontrolirati, ali mi ne ide. Nervoza se raširila u svaku poru moga tijela. Dolazim do zaključka da je najbolje da odu, jer nema smisla da su tu. Već je vrijeme ručka. Odlaze, ostajem sama i osjetim olakšanje. Donose mi ručak na balkon, posteljina još nije stigla. Nakon nekog vremena i krevet je spreman. Napokon sam legla. Ne mogu zaspati mada pokušavam. U sobi su još dvije žene, jedna nedavno operirana koja odlazi sutra kući, druga je već neko vrijeme tu i ostaje do daljnjega. Moram priznati da se bojim. Bojim se da se ne probudim. Djeca su premala da ostanu bez mene. Mada iskreno i žao mi je otići tako rano. Čini mi se da bi tek sada život trebao početi. Mama mi je umrla kad je imala 44. Iako više nisam bila dijete kad se to dogodilo, ostala sam je željna, nedostajala mi je u ključnim životnim situacijama. Na vjenčanju, pri porodima i užasno mi je nedostajala sada. Nitko ne zna utješiti kao mama. Nisam bila spremna otići i sve ostaviti. Kako se bližila večer, strah kao da je rastao. Sve je kulminiralo kad je svećenik ušao u našu sobu. Došao je da nas malo obiđe i između ostalog da se pomoli. Kako sam se ja spremala za operaciju, pitao me da li želim bolesničko pomazanje. Iako sam vjernik u tom trenutku nisam shvaćala da se to daje i bolesnim ljudima, ne samo umirućima. Samo jedna misao je prošla umom: "Bože moj gotova sam". I nije to bila samo misao, nesvjesno sam to izgovorila naglas. Svećenik se nasmiješio i rekao: "Ne boj se, ovo će ti pomoći". Ja sam mu povjerovala. Nikako zaspati, a sutra me čeka rano buđenje. Prije same operacije suprug mora doći po mene i odvesti me da mi detektiraju sentinelni limfni čvor. Kirurg želi izvaditi samo njega i testirati, ako je negativan na konju sam. Lagano tonem u san. Samo da preživim operaciju!!! I dalje je to najveći strah danas!