Operacija!!!

Otvaram oči!!! Šest sati je ujutro, a ja nikad nisam bila budnija. Danas! Danas je dan, dan kada ostajem bez jednog dijela sebe. Sjedam na krevet i prva misao, Bože samo da sve prođe u redu. Idem na operaciju!!! Na protokolu sam oko devet, ali prije idem na nuklearnu da mi se  detektira sentinelni limfni čvor. Sestre su ljubazne, upozoravaju me na bol koja slijedi. Ubadaju iglu u bradavicu i ubrizgavaju radioaktivni jod. Bol nisam osjetila, mada nema logike jer je bradavica jako osjetljivo područje. Psiha ipak učini svoje. Toliko sam bila prestrašena operacijom da je bol bila zanemariva. Suprug čeka ispred. Kad smo završili sa nuklearnom suprug me vozi nazad na odjel. Nakon nekog vremena dođe medicinska sestra i kaže: "Idemo, Vi ste na redu." Dali su mi tabletu i sjela sam u kolica. Suprug ostaje, mene odvoze.  Prije same dvorane su mi dali da se presvučem. Legla sam na krevet i pokrila se do vrata. Hladno mi je. Operacijska sala je spremna. Uvode me unutra. Prebacuju na operacijski stol. Iznad mene milijun žarulja. Čini mi se kao da sam u nekom filmu. Dolazi kirurg i upravo to mu govorim. "Doktore, ja kao da sam ušla u neki film." On odgovara: "Ja nikako izaći iz njega". To mi je bilo strašno duhovito u tom momentu. Nasmijala sam se. Sestra se muči postaviti uređaj za otkucaje srca, stalno se oni pipci odljepljuju. Opet me hvata smjeh. Nisam sigurna da li mi je duhovito ili sam na rubu živčanog sloma. I mrak. Budim se, obučena i u sobi. Kraj mog kreveta suprug i prijateljica. Pričaju, ja se osmjehnem. Sjednem i pokušavam sudjelovati u razgovoru. Ne ide mi baš. Svako toliko zaspem. Svako buđenje kao da je ono prvo jutarnje. Ono kad si spavao tako dubokim snom, da si odmoran čim otvoriš oči. Osjećam se odlično. Ništa me ne boli. Vidim zamotana sam. Odjednom kliktaj u meni. Živa sam!!! Operacija prošla. Hvala Ti!!! Pokušavam se ustati, moram na wc. Svjesna da je lijeva dojka operirana, tako i lijevi pazuh (pazim na tu ruku). Desnom rukom se uhvatim za ručku pored glave i uspravim u krevetu. Suprug i prijateljica skoče da mi pomognu. Ne treba kažem, a promislim: "Neće me ovo zaustaviti". Pozovu medicinsku sestru i ja se odvučem do wc-a. Sama, na svojim nogama, bez ičije pomoći. Sestra je bila uz mene jer je morala biti.Vraćam se do kreveta. Sretna.  Oni ubrzo odlaze, ostajem sa svojim mislima. Polagano provjeravam kako to sve skupa izgleda. Ne vidim ništa, zamotana sam skroz. Dvije boce su kraj kreveta, dva drena. Moram malo paziti da sve to ne počupam dok spavam. Pipam se, dojka je tu. Samo ne više moja. Jedino sto je bitno...nema više raka. Vani je, a vani mu je i mjesto. Ponovno osjetim sreću, Hvala Ti, još jednom. Vrijeme je za spavanje, a ja tonem i zahvaljujem na pruženoj prilici da živim. Život je ipak predivan, osmjehnem se....Prva bitka je dobivena!!! 1:0 za mene.