Drugi dan od operacije. Osjećam se dosta dobro, ne boli me strašno. Jutro je, sedam sati, a ja sam već na nogama. Čudim se sama sebi. Kući bi spavala bar do devet. Bolnica ima svoj ritam koji mi nikako ne odgovara (sumnjam da odgovara ikome). Dani mi se čine ko godina, nemaš drugoga posla nego ležati i eventualno prošetati do balkona. Nisam baš tip od ležanja, to mi ne leži 😊. Gledam žene koje se nalaze na odjelu, svaka od nas u svojim mislima i brigama. Zapažam mladu ženu koja kao i ja vuče dva drena sa sobom. Mlada je, mlađa od mene. Za razliku od mene ona nema kosu. Ćelava je. Pomislim: "mene to tek čeka". U samom početku se i ne gledamo. Nakon dan-dva počinjemo komunicirati. U sličnoj smo situaciji, samo je ona najprije obavila kemo pa operaciju, a ja obrnuto. Dobivam prve informacije o kemoterapiji. Znatiželjna sam. Po prirodi moram znati šta očekivati. Sve me zanima. Mozda sam čak bila i naporna, ali šta mogu. Prvo previjanje je nakon dva dana. To mi je bilo bolno. Flasteri u našim bolnicama su toliko jaki da su mi pokidali komade kože. Više me na kraju bolilo to nego sama dojka i rezovi. Dojka izgleda kao sa reklame, sva tvrda i puna. Nije moja: to znam i vidim. U momentu sam pomislila, mogla sam odmah i drugu srediti. Druga ionako ne izgleda najbolje, visi. Tražim svog doktora, pitam kako je prošlo (mada sam već znala, jer je suprug pitao). Međutim to sam ja. Moram znati. Doktor odgovara: "sve je prošlo odlično, skinuli smo sve i sad čekamo nalaze patologije". Mrzim čekanje nalaza, neizvjesnost je nešto što ti sve živce odnese. Posjete su svaki dan i svaki dan neko dođe. Bude mi super prvih pola sata, onda me sve skupa zamori. Na kraju mi je najbolje kad sam sama. Bliži se vikend. Preko vikenda je u bolnici još dosadnije. Nema nikakvih pregleda, samo dežurni liječnici. Moj kirurg je nonšalantno otišao na godišnji. Super. Nemam pojma kome da se uopće obratim za bilo šta. Subota jutro, novo previjanje. Dojka je poprimila sve boje, rane od flastera me bole. Shvaćam da me sve ovo nervira. Mrzim ove drenove, dvije boce koje vučeš sa sobom. Pune nekakve sukrvice, u najboljem slučaju odvratno. Jedva čekam ponedjeljak i odlazak kući. Čini mi se da sam u bolnici stoljeće. Ne mogu reći da me boli, samo sam nekako bespomoćna. Lijeva ruka kao da nije moja, lagano osjećam trnce. Kažu da je to sada trajno stanje, to je posljedica operacije. Mislim se super, neka i trne samo da sam čista i da je "monstrum" vani. Vikend prolazi dosta brzo. Ponedjeljak je na vratima, spremam se kući. Još jedno previjanje, skidanje drenova. Hvala Bogu!!! Sretna sam, pada i prvo šminkanje, osjećam se napokon ko žena. Zadovoljna i smirena!!! Ne razmišljam ni o čemu. Podsvjest ipak potiho signalizira, borba tek slijedi. Ja sam spremna!!!