Danas sam ponovno raspoložena za novo pisanje, novo druženje! Upravo se u našoj Hrvatskoj događaju neviđeni apsurdi. Zdravstvo po ko zna koji put nema milosti. Jednostavno su nezainteresirani za pronalaženje načina kako liječiti ljude. Djeca oboljela od SMA, tj. od spinalne mišićne atrofije su ostavljena na milost i nemilost takozvanih fondova. Po ko zna koji put je pokazano da ako novca nemaš, nema ni lijeka. To me vraća u onu moju borbu prije tri godine. Ja sam imala sreću, pa sam imala karcinom. Karcinom je kao takav kvalificiran kao teška bolest (što u konačnici i je), pa onda u ovome našem sustavu imaš pravo na bolnicu bez obzira jesi plaćao dopunsko ili ne. Imaš pravo na putni nalog, jer imaš povoljnu dijagnozu za to. Eto sreća pa sam imala pravu bolest. Bliži se moja druga kemo. S obzirom da je moj rak poprilično agresivan, takva je i terapija. Idemo udarno, svaka dva tjedna. Crvena kemo je jednako agresivna kao i rak, ako ne i jača. Već sam odradila i dva neupogena, jer se leukociti nemaju vremena oporaviti. Premalo je dva tjedna da bi se organizam sam izborio. Prvi neupogen, injekcija u rame. Ništa strašno! Nakon desetak minuta ipak osjećam popriličnu nelagodu u kostima. Iako mi je tolerancija na bol relativno visoka uzimam anelgetik, već mi je i previše boli. Drugi neupogen jednako kao prvi, zaključujem to je sada konstanta. Injekcija, anelgetik, kava. Kad se zbrojim i nije tako loš "skor". Prijateljica i ja smo već uhodani tandem. Cijeli taj proces sa neupogenima je bio dobar razlog za kavu više. Dolazi dan kemoterapije broj dva. Po već ustaljenom redu čekam na pregled i odobravanje profesora za kemo. Naravno nalazi su svi uredni, nema ni jednog valjanog razloga da je ne dobijem. Spuštamo se do odjela za terapije i dobivam tableticu protiv mučnine. Prijateljica i ja odlazimo na kavu, četrdeset pet minuta uživanja! Naravno sve što je lijepo kratko traje tako i ova naša kavica, ali nema veze slijedi još jedna nakon kemo. Ta kava nam je bila pravo zadovoljstvo i potvrda da smo još tu, da sam još tu. Živim i uživam bez obzira. Ulazim u samu prostoriju, žuta stolica je spremna. Sjedam, dolazi sestra i bode desnu ruku kao i obično. Crvena tekućina polako prolazi kroz moje vene. Koji kontrast, na žutoj stolici dobivam crvenu kemo. Hm, obe tople boje, a moje tijelo se rashladilo od količine tekućine koja je ušla kroz vene. Kraj mene leži mlada žena, mlađa od mene. U istoj smo borbi..kemo teče i kod nje. Pomalo i s oprezom razgovaramo, bojimo se i ona i ja. Nakon prvih pola sata smo već i opuštene, već pričamo o otpadanju kose i o svemu što nas je mučilo nakon prve. Ona izgovara jednu rečenicu koja me pratila cijelo liječenje. Rekla je tada:" Četiri je strašno mali broj". I točno tako, samo su četiri ove crvene. Preživjet ćemo! Završilo je kapanje i kavica nam se smiješi. Prijateljica kao vjerni pratitelj ne miče iz čekaonice. Čeka i promatra kao što će i mnogo puta od tada. Odlazimo i naravno smijemo se. Ja sam u svome ludilu, znate da na mene kemo djeluje euforično. Ne gasim se, milijun riječi u minutu. Ponekad sa smislom, a ponekad i ne. Kava se popila i odlazimo kući. Dva dana konstantno sam nabrijana...usput i kuću sredim tip-top. Ta kemo ima i svojih dobrih stvari, ne baš previše ali ipak. Nakon dva dana dolazi do pada energije, nekakvo stanje bezvoljnosti, slabosti i laganog tupila. Zatim sve ispočetka, novi tjedan, novi neupogeni, nove kave. Međutim za razliku od prošle kemo, ova nosi sa sobom i ono čudno ponašanje tjemena. Znate ono stanje kad nakon cijelog dana nošenja repa skinete gumicu za kosu? Takvo stanje je svakodnevno, nekakva osjetljivost ili šta već. Prije treće kemo dogodilo mi se da sam kod prijateljice na kavi skinula gumicu i u ruci mi je ostao bič kose. To je prvi susret sa ispadanjem i moram priznati da je bio šokantan. Još par dana sam se s tim nosila, zatim sam donijela odluku šišanje. Ponekad bi sebe uhvatila da se češljam do iznemoglosti, pokušavala sam se češljati dok ima dlaka na četki. Nikad nisam došla do toga da ih nema. Puno puta sam se pitala:" Pa zaboga koliko je te kose uopće na glavi?". Šišanje je došlo na red jedno popodne. Prijateljica i najmlađi sin su bili u kući. Ja sam kao luda izjavila:"Sad ću se ošišati, otiđite, zovnem vas kad budem gotova". Prijateljica me upitala:" Pa kako ćeš sama?". Moj odgovor je i mene samu iznenadio:" Šta? Da se ne bi pokvarila? Otpast će ionako". Otišli su, a ja sam uzela mašinicu u ruke, stala ispred ogledala i krenula. Čak mi nije ni palo teško. Uvijek sam se pitala kako bi izgledala kratke kose? Mogu vam reći skroz dobro, rasterećeno, neobično, totalno zadovoljna. Prijateljica i sin su se vratili, konstatirali su da mi dobro stoji kratka kosa. Šta bi uostalom drugo mogli i reći? Cijela obitelj je isto reagirala, super ti je! Istina, meni se također sviđa, ali ništa ne mijenja činjenicu da ova frizura nije izbor, ovo je je.... ultimatum i nemam kud. Dan za danom ide i bliži se treća. Kažu ljudi treća sreća, nisam baš sigurna u to. Omiljena boja mi je bila crvena, polako sam i tu postajala skeptična...nešto mi nije privlačna...možda je to zbog kemo. Pitam se koliko ih moram primiti da mi se prestane sviđati crveno? Tu smo da saznamo! Međutim, hvala Bogu pa imam pravu dijagnozu, jer nedaj Bože da imam SMA...ne bi me danas bilo. Državo jadna li si!