Danas je dan kad i nisam baš najbolje. Ne znam koji je uzrok tome, ali podsvijest me nekako gura u onom negativnom pravcu. Iako sam po prirodi iznimno pozitivna i vesela osoba, danas sam pomalo i negativna. Energija u naglom padu. Ima jedna stvar kod ove moje sad već bivše bolesti. NIKAKO ALI NIKAKO NAUČITI DA SAM PROMIJENJENA! Energija koju sam imala otišla je s prvom kemo. Stalno sebi ponavljam stani, uspori...ništa ne mora biti danas ima i sutra dana. Uporno tražim onu sebe koja je bila, nikako shvatiti da sam sada fizički slabija, da se brže umaram, da jednostavno ne mogu sve što sam mogla. Još je i "južina"! Svi mi koji živimo u Dalmaciji znamo što to znači. Konfuzija u glavi, totalna "fjaka". Nije mi lako prihvatiti da ne mogu sve što sam mogla. Možda me to svrstava u ljude koji moraju imati sve pod kontrolom, ali ne mogu si pomoći. Glava je bistra, stotinu planova u danu, ali tijelo radi svoje. Odradim taman pola i to me čini nezadovoljnom. Bespomoćnost je za mene najgore stanje koje postoji...ovisnost o bilo čemu i bilo kome. Današnje stanje me vraća u onu moju borbu. Treća kemo kuca na vratima. Vani ista ovakva "južina" i ja nisam baš raspoložena za crvenu boju. Po već ustaljenom programu prijateljica i ja odlazimo na onkologiju. Gužva je kao i obično. Strašno puno ljudi je bolesno, kad dođeš u bolnicu čini ti se da je bolestan cijeli grad. Nalazi su hvala Bogu i dalje u redu. Čekam na svoju tableticu prije kemo. Iako mi je treća osjećam se kao da je prva. U svakom slučaju je prva sa perikom. Nisam se previše opterećivala ispadanjem kose dapače kao što znate sama sam odradila šišanje. Međutim onog trenutka kad stavite periku na glavu postajete svjesniji nego ikad da ste bolesni. Iako sam naručila periku iz Amerike, iako je stvarno bila predivna, nisam je voljela. Bila mi je na jedan način zaštita od pogleda, ali da sam imala dovoljno hrabrosti rado bi bila bez nje. Nije sramota biti bolestan. A pod perikom sam se puno puta osjećala upravo tako. Sramila sam se sebe bolesne. Stalno sam se osjećala kao s kacigom na glavi, totalno ukočeno i neprirodno. Dobra je stvar što sam kući bila bez nje. Nisam mogla drugačije jednostavno nisam. Prijateljica i ja odlazimo na našu kavicu prije kemo. To je dobar dio dana. Vrijeme leti i ja sam za čas na onoj istoj žutoj stolici spremna na ubod. Jedna mlada cura je pored mene, nezaustavljivo plače. Nekako joj je svega previše. Ćelava je kao i ja ali bez marame, bez perike, smogla je hrabrost da bude ono što je. Pomalo joj i zavidim. Krenulo je, već poznati miris mi ispunjava tjelo. Miris kemije kola mojim venama i baš mi nije zanimljivo. Točno sam osjetila kako me preuzima nekakvo stanje svijesti za koje ne postoji objašnjenje. Mozak radi na turbo pogon, tijelo se od količine tekućine ohladi jako brzo. Dobijemo i dekice za pokriti se. Sestre su kao i uvijek iznimno ljubazne i vesele, pokušavaju u ovo naše stanje unijeti malo topline. Ponekad i uspiju, danas nije taj dan. Treća me je skoro oborila. Prvi i zadnji put nakon primljene terapije nema kave. Idemo direktno kući. Nisam za kavu, nisam za druženje bilo koje vrste. Kući standardno, a i to mi je previše. Nisam se osjećala fizički loše, ali psiha je već bila upitna. Oči kao da mi narastu nakon kemo, u glavi i dalje turbo mašina. Misli lete s jedne teme na drugu, malo pričam, a u glavi bujica. Samo čekam večer da svi odu da ostanem sama. Sklupčana na kauču sa zelenom kapicom na glavi razmišljam. Četiri je jako mali broj! Tri je već prošlo, dobro je. O onih dvanaest još i ne mislim. A ni dvanaest nije veliko. Biće to u redu, tješim sama sebe. Borac sam ja, znam da jesam. Odradit ću ja to, moram. Zahvaljujem dragom Bogu na razboritosti iako je kemija napravila svoje. Još uvijek znam što moram, još uvijek znam da nema predaje. Sljedeća će biti lakša tješim se. Ovo je samo trenutno stanje. Pad sistema. Trebam se samo vratiti na početne postavke. Glavu gore, osmjeh na lice i samo naprijed. Još je ostala jedna crvena, ova treća me malo poljuljala, ali ja i dalje vodim. 2:1 je za mene. Ni crvena nije što je bila, više je ne volim. Nadam se privremeno!